Najbolja ostvarenja italijanske kinematografije

Najbolja ostvarenja italijanske kinematografije

Priredio: Braco Kartal

10. "I'm Not Scared" (Io Non Ho Paura; 2003.)

Kriminalistička drama/misterija u režiji Gabriela Salvatoresa. Scenario za film su napisali Francesa Marciano i Niccolò Ammaniti, a utemeljen je na istoimenoj noveli Niccolòa Ammanitia iz 2001. godine. Priča je smještena u Italiju, u razdoblje društveno-političkih previranja koja su se dešavala od kraja 1960-ih do ranih 1980-ih. Ovo razdoblje obilježio je val terorizma i otmica, a radnja filma je koncentrisana oko desetogodišnjeg dječaka koji je otkrio čitav niz zločina koje su počinili stanovnici jednog grada na jugu Italije. U glavnim ulogama se pojavljuju Giuseppe Cristiano, Mattia Di Pierro, Aitana Sánchez-Gijón, Dino Abresscia i Giorgio Careccia. Dva dana nakon što je prikazan na filmskom festivalu u Berlinu u februaru 2003. godine, trideset i dvije zemlje su odmah otkupile film. Osvojio je devet filmskih nagrada širom svijeta.
 
 
 

09. A.C.A.B - All Cops Are Bastards (2012.)

A.C.A.B - All Cops Are Bastards je italijanska kriminalistička drama, režiserski debi Stefana Solima. Film se fokusira na život skupine specijalaca koji se suočavaju sa fudbalskim huliganima, demonstrantima, članovima porodica koje moraju deložirati i društvenim problemima Italije. Inspirisan je knjigom koju je napisao Karlo Bonini i pobjednik je moskovskog filmskog festivala 2012. godine. U glavnim ulogama se pojavljuju Pierfrancesco Favino, Filippo Nigro i Marco Giallini.
 
 

 

08. The Unknown Woman (La Sconusciuta; 2006.)

La Sconusciuta je italijanski psihološki triler Giusseppe Tornatorea o ženi koja živi u stranoj zemlji i koju progoni strašna prošlost. Irena (Kseniya Rappoport) je ukrajinska prostitutka koja traži svoju izgubljenu kćer. Film je osvojio sedam nagrada na festivalima u Italiji, Rusiji i Norveškoj, kao i European Film nagradu koju dodjeljuje Evropska filmska akademija.
 
 
 

07. Malèna (2000.)

Malèna je drama/romansa u režiji Giuseppea Tornatorea. Radnja je smještena u sicilijanski gradić u doba drugog svjetskog rata gdje naslovnoj protagonistici, čiji lik tumači Monica Bellucci, muž odlazi u vojsku, nakon čega je izložena stalnom zavođenju od strane muškaraca, te zlostavljanju od strane žena ljubomornih na njenu ljepotu. Radnja prati njene napore da se izbori sa novonastalim problemima, a situacija se dodatno zakomplikuje kada u grad stiže vijest o smrti njenog muža. Film je ispričan iz perspektive 13-godišnjeg dječaka koji je u nju zaljubljen. Muzika iz filma, koja je djelo Ennia Morriconea, bila je nominovana za Oscara 2001. godine.
 
 

 

06. Bilo jednom u Americi (Once Upon A Time In America; 1984.)

Once Upon A Time In America je film Sergia Leonea iz 1984. s Robertom De Nirom i Jamesom Woodsom u ulogama mladih Jevreja koji od dječaka iz jevrejskog geta u New Yorku izrastaju u vodeće ličnosti organizovanog kriminala. Premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Cannesu 1984. u originalnoj verziji koja traje 229 minuta. U SAD-u je film izašao u skraćenoj verziji koja je trajala gotovo 90. minuta kraće nego originalna koja se prikazivala u Evropi. U skraćenoj verziji izbačene su scene flashbackova, a događaji su poredani hronološki. Američka verzija je zbog toga doživjela brojne kritike te bila komercijalno neuspješna na box officeu. Film je nastao prema autobiografskom romanu "The Hoods" Harrya Greya, bivšeg gangsterskog doušnika i dosta se razlikuje od same knjige. Ubraja se kao dio i američke i italijanske kinematografije.
 
 

 

05. Miris žene (Profuno Di Donna; 1974)

Profuno Di Donna je komedija/drama koju je režirao Dino Risi, bazirana na priči Giovannia Arpinoa. U glavnim ulogama se pojavljuju Alessandro Momo, Agostina Belli Vittorio Gassman. Priča je to o slijepom italijanskom penzionisanom vojniku, razdražljive naravi, koji u pratnji studenta kojeg mu je dodjelila vojska, kreće na put. Film je osvojio brojne italijanske i francuske filmske nagrade, a Amerikanci su 1992. godine snimili remake sa Al Pacinom u glavnoj ulozi.
 
 
 

 
 

 

04. Ulica (La Strada; 1954.)

La strada je drama iz 1954. koja govori o neobičnom prijateljstvu snagatora i djevojke u zabavljačkom showu. Ovaj film, koji je blagi odmak od talijanskog neorealizma, je režirao Federico Fellini i smatra se prekretnicom u njegovoj karijeri te jednim od najboljih u filmskoj historiji uopšte. U glavnim ulogama se pojavljuju Giulietta Masina (Gelsomina), Anthony Quinn (Zampano), Richard Basehart (Matto), Aldo Silvani (Giraffa) i dr. Osvojio je Oscara za najbolje ostvarenje na stranom jeziku, a imao je i nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg scenarija. Osvojio je i Kinema Junpo nagradu u kategoriji za najbolji strani film, a imao je i dvije nominacije za nagradu BAFTA.
 
 

03. Cinema Paradiso (1988.)

Cinema Paradiso je ostvarenje sa Salvatoreom Cascioom, Jacquesom Perrinom i Philippom Noiretom u glavnim ulogama. Scenarist i reditelj filma je Giuseppe Tornatore. Nagrađen sa više nagrada, između ostalih na Filmskom festivalu u Cannesu i osvajač Oscara za najbolji strani film. Muziku je komponovao Ennio Morricone zajedno sa svojim sinom Andreom. Računa se da je sa ovim ostvarenjem završena kriza italijanskog filma koja je započela krajem 1970-ih godina. Govori o dječaku Salvatoreu Di Viti, sa nadimkom Toto, koji je ljubitelj filma i postaje prijatelj sa Alfredom koji radi kao tehničar i koji pušta filmove u lokalnom kinu. Nakon što jedne večeri kino salu zahvati požar, Toto Alfredu spašava život. Ali Afred u požaru ostaje slijep i Toto preuzima njegov posao. Film nas potom vodi u njegove srednjoškolske dane kada se zaljubio u prelijepu Elenu, ali Elenin otac je protiv njihove veze jer želi kćerku udati za prijateljevog sina. Nedugo zatim Toto seli u Rim. Poslije 30 godina majka mu telefonski javlja da je Alfredo preminuo i on se vraća u grad u kojem je proveo djetinjstvo. Susreće rodbinu, Elenu i njenu kćerku, koja izgleda baš kao Elena kada je bila mlada. Osim što je sreo Elenu i njenu kćerku, na osnovu filmskih klipova koje je naslijedio od Alfreda, a koje je crkva cenzurisala dugi niz godina, još jednom proživljava cijelo djetinjstvo. Film je nostalgična postmodernistička priča koja odaje počast kinu kao instituciji.
 
 
 
 

02. Za šaku dolara/Za dolar više/Dobar, loš, zao (1964./1965./1966.)

Za šaku dolara (Per un pugno di dollari) je spaghetti western Sergia Leonea iz 1964. s Clintom Eastwoodom u glavnoj ulozi. U SAD-u je film objavljen tek 1967. te je inicirao popularnost ovog novog žanra. Film je dobio i nastavke, Za dolar više (1965.) i Dobar, loš, zao (1966.), u kojima također glumi Eastwood. Sva tri filma poznata su kao "dolarska trilogija". Za šaku dolara  je svojevrsna kopija Tjelesne straže Akire Kurosawe koji u suštini i predstavlja western samo sa katanama umjesto pištolja. Saradnja između Eastwooda i Leonea koja je krenula sa filmom Za šaku dolara i produžila se nastavcima Za dolar više Dobar, loš, zao je pretvorila Eastwooda u filmsku zvijezdu. U sva tri filma pojavljuje se u sličnoj ulozi, kao usamljeni revolveraš bez imena. Zbog toga je studio United Artists promotivno nazvao njegov lik "Čovjek bez imena" ("The Man With No Name"). Za šaku dolara i njegova dva nastavka snimljeni su u španskoj pokrajini Almeriji. Spadaju pod okrilje italijanske, španske i američke kinematografije. Za dolar više na italijanskom jeziku nosi naziv Per qualche dollaro in piu,Dobar, loš, zao je Il buono, il brutto, il cattivo. 
 
 
 
 
 

01. Život je lijep (La vita è bella; 1997.)

La vita è bella je jedan od najpoznatijih italijanskih filmova koji je proglašen za najveći neamerički hit 20. vijeka. U filmu su prikazane humoristične zgoda veselog Jevreja Guida koji u Drugom svjetskom ratu pokušava svog sina uvjeriti da je koncentracijski logor u kojem su zarobljeni samo igra. U glavnim ulogama se pojavljuju Roberto Benigni, Nicoletta Braschi, Giorgio Cantarini, Horst Buchholz i drugi. Režirao ga je Roberto Benigni. Osvojio je tri Oscara: najbolji glavni glumac Roberto Benigni, strani film i najbolja originalna muzika, a imao je i još četiri nominacije: najbolji film, režija, scenario i montaža. Dobitnik kanskog Grand Prixa, a Benigni je osvojio i nagradu BAFTA za najboljeg glavnog glumca.
 
Prehodna
Moderni crno-bijeli filmovi koje trebate pogledati
Sljedeća
Pišem ti pismo/poruku