Piše: Midhat Ajanović Ajan
Linija je jedna od najfascinantnijih čovjekovih izuma na koji ne obraćamo pažnju stoga što nam se taj savršeni nadomjestak za slabosti čovjekovog percepcijskog mehanizma, predočavanje prirode nečim što u prirodi ne postoji, čini kao nešto apsolutno samorazumljivo. Otprilike kao i recimo geometrija, taj najvidljiviji signal prisutnosti civilizacije na nekom prostoru bez koje ne bi bilo tehnologije, znanosti i umjetnosti, a koji kao ni mnoge druge stvari ne bi bio moguć bez linije. Tek nakon 1970-tih i proboja semiotike kao etablirane znanstvene discipline, a osobito nakon 1990-tih i proliferacije medija posredovanih slikom, "slikovnog obrata" i barem stoljeće zakašnjelog utemeljenja vizualnih studija linija se višekratno "otkriva" za znanstvenu javnost.
Linija postoji jednako dugo koliko i čovjekova inteligencija i duh. Zanimljivo u svemu tome je da čovjek još uvijek nije naučio čitati jezik linije i slike. Posljedica stoljetnog monopola akademske povijesti umjetnosti na proučavanje likovnog rezultirala je zapanjujućim zanemarivanjem i marginaliziranjem cijelih golemih područja vizuelnih medija. Usprkos činjenici da su zahvaljujući nekih od tih medija, kakav je recimo strip, konstantno pomicane i proširivane granice ljudskih izražajnih mogućnosti, sposobnost komunikacije i raznolikost imaginacijske misli. Enormne duhovne zalihe nastale kroz njihov povijesni razvoj još i danas su većinom nepoznate i neistražene.
Kao da su se slijepci bavili slikom tokom većeg dijela dvadesetog stoljeća. Snaga vizuelnog jezika i jedna od njegovih ključnih prednosti u odnosu na govor i pismo sadržana je u toma što on nije ni u kakvoj vezi sa općim obrazovanjem i zapravo se često razvija izvan zvaničnih institucija sistema, na društvenoj margini.
O jednoj takvoj pojavi govori biografski film Martina Provosta Séraphine iz 2008. Film, koji je svojedobno zasluženo nagrađen sa sedam nagrada César, vjerodostojna je biografija naivne slikarice Séraphine Louis, umjetničko ime Séraphine de Senlis, koja je slikala isključivo motive cvijeća i voća organiziranih u kompozicije olujne energije i predočenim ekspresivnim, psihodeličnim bojama koje je sama sastavljala katkada miješajući krv sa temperom.
Priča o Séraphine (igra je fenomenalno Yolande Moreaus) počinje u selu Senslis godine 1912. Ona je zatucana, religiozna i izmučena žena na pragu srednjeg doba koja po danu riba podove i čisti klozete u bogatijim seoskim kućama da bi sve slobodno vrijeme provodila duboko zagnjurena u prirodu i u slikanje svojih čudnih platana kojima instinktivno nagovještava prve znake modernističke likovnosti. No, biti prorok uvijek je bila teška muka. "Samo proroci koji ne vjeruju u vlastita preoročanstva imaju uspjeha", pisao je Béla Balázs. Séraphine u selu svi smatraju dežurnom ludom na čelu s vlasnikom mjesnog dućana za koga je njeno trošenje teško zarađenog novca na boje krunski dokaz neuračunljivost.
Odjednom se u mjestu pojavi slavni njemački likovni kritičar Wilhelm Uhde (igra ga odlični glumac Ulrich Tukur) koji je već napravio senzaciju otkrivši Rousseaua i istodobno bio među prvima koji su pisali ozbiljne kritičke studije o djelu Picassa i Braquea. Susret sa Uhdeom iz temelja će promijeni život Séraphine. Kada Uhde igrom slučaja vidi slike koje je napravila služavka koja čisti njegovu iznajmljenu sobu on istog momenta biva očaran darom tog samoukog umjetnika ženskog spola u kojem direktno prepozna revolucionarni modernističku izraz. On vidi veliku vrijednost i potencijal u njenom radu i za razliku od cijelog svijeta, savjetuje joj da nastavi slikati. Za Séraphine je njegova pojava i ono što govori čisti božanski znak i ona još gorljivije nastavlja slikati.
Zanimljivo je kako ta na historijskim faktima zasnovana situacija u filmu vjerno ilustrira to da je slika uvijek univerzalni jezik koji poništava umjetne razlike među ljudima nastale na bazi nacije, spola, generacije, vjere, jezika, rase, seksualnosti ili bilo čega drugog. Imamo krajnje siromašnu ženu francuske nacionalnosti i Nijemca koji je usto i homoseksualac u predvečerje rata između njihove dvije zemlje. Međutim, nijedna od tih barijera između njih ne predstavlja apsolutno nikakvu prepreku za njihovu komunikaciju i međusobno poštovanje. Početak Prvog svjetskog rata ipak čini nemogućim boravak jednog Nijemca na francuskom tlu i kritičar i umjetnica se razilaze.
Nakon što je rat svršio i mržnja prema Nijemcima splasnula Uhde se vraća u Francusku, ali ima previše vlastitih problema da bi mislio na darovitu naivku za koju uostalom vjeruje da je mrtva. Kada konačno ponovo kontaktiraju Uhde je opčinjen njenim napretkom i organizira otkup njenih slika za nekoliko pariških galerija. Séraphine po prvi put u životu nije prisiljena ribati podove da bi preživjela već joj procent koji dobiva od prodaje slika omogućuje uživanje u luksuzu kakav prije nije mogla ni zamisliti. Ipak, sudbina darovitima sreću dijeli u mrvicama, a nesreću tovarima. Daleke, nerazumljive sile ponovo će odrediti Séraphininu sudbinu.
Velika ekonomska kriza iz 1920-tih čini da Uhde bankrotira i od njenog pariškog proboja nema ništa. Očajna i nesposobna da se dalje bori protiv zlog, neprijateljskog svijeta Séraphine gubi vezu sa stvarnošću, prestaje slikati, govoriti i misliti. Zatvorena u bolnici za mentalno oboljele ona će preostatak života provesti pogleda uprtog u drvo u dvorištu. Prema historijskom klišeju, priznanja i slava će doći mnogo vremena nakon njene smrti. Danas se Séraphine de Senlis smatra jednom od prvih žena koje su izborile ravnopravno mjesto u panteonu velikih stvaralaca koji su bezmjerno unaprijedili i obogatili ne samo likovne umjetnosti već i opću vizuelnu kulturu i jezik.
U priči o umjetnici koja na neki način komprimira povezanost slike i čovjeka Martin Provost, čije je to nesumnjivi životno djelo, uspio je sasvim izbjeći patetiku i ostvariti nevjerovatno realističnu teksturu, upotrebljavajući samo dijegetsku muziku i oslanjajući se na briljantni rad kamere i svoje fenomenalne glumce. Upravo, zahvaljujući jednom takvom realističkom kontekstu do izražaja dolaze divlja lirika Séraphinin dvodimenzionalnih mrtvih priroda.
Filmovi o slikarstvu su izuzetno bogat filmski podžanr što je vjerovatno logično - film ustvari nije ništa drugo do jedna vrsta slike. Uz nekoliko klasičnih djela kakvi su jedan drugi francuski film, Montparnasse 19 (Les amants de Montparnasse, J. Becker, 1958) ili jugoslavenski/bosanski Žena s krajolikom (I. Matić, 1977) Provostov film ulazi u moj osobni izbor onog najboljeg što je filmski medij rekao na temu čovjek i slika.
