Piše: Mirza Skenderagić

Žena s krajolikom, 1975. godina, drama, 75 minuta

Režija: Ivica Matić; scenarij: Ivica Matić, fotografija: Karpo Ačimović Godina; montaža: Ružica Cvingl; Igraju: Stole Arandjelović, Božidarka Frajt, Uroš Kravljaća; produkcija: Centar Film, RTV Sarajevo

U Ivančevu u okolini Vareša prije 72 godine rođen je Ivica Matić koji će u međuvremenu postati jedan od najtalentovanijih bosanskohercegovačkih filmskih režisera, a koji će nakon kratkog života i samo jednog dugometražnog igranog ostvarenja ostaviti, neizbrisiv trag u kinematografiji BiH i ostati upaćen kao mit u čije ime se dodjeljuje godišnja nagrada UFRBiH. Naime, prije nego što preminuo u svome Sarajevu, u 29. godini od posljedica srčanog udara, Matić će kao kino-amater snimiti preko 30-ak eksperimentalnih, kratkih i dokumentarnih filmova, zanat razvijati na Televiziji Sarajevo, diplomirati na Odsjeku za kameru na zagrebačkoj ADU, te kreirati naslov Žena s krajolikom (1976) u kojem uspostavlja temelje tzv. sarajevske škole filma i zauvijek promijeniti tok njegovog stilskog razvoja.

Umjesto prisvajanja već uhodane stilske matrice u bosanskohercegovačkom filmu, s vještačkim narativom i političkim, historijskim ili aktuelnim društvenim temama, Matić sa svojom kamerom odlazi u zabačeno bosansko selo, te snima film o prirodi i umjetnosti te čovjeku razapetom između onoga što jeste i onoga čemu teži postati. Ženu s krajolikom, on posvećuje svome ocu koji je radio kao šumar, baš kao i glavni junak ove filmske priče, Šumar, samouki slikarar-naivac koji dolazi u zabačeno selo gdje zatim nagovara mnoge mještanke da mu nage poziraju. Nakon početne sramežljivosti, zaintrigirane učestvovanjem u nečemu nepoznatom, kao što je umjetnost, te iznenađene ugodnošću prisustva muškarca koji za promjenu posjeduje osjećaj za lijepo, one ubrzo pristaju, a Šumar očekivano nailazi na njihovu pažnju. U sredini u kojoj je vrijeme stalo te koja je svedena na elementarne životne interese, njegov način „stvaranja“, razbijesni muške mještane i muževe koji su uvjereni da se tom kreativnom odnosu dešava mnogo više od umjetnosti.

Naposlijetku, Šumar se oženi sa udovicom Lucijom (Božidarka Frajt), koja je inače u seksualnim odnosimasa svim muškarcima iz sela, a nakon što ga „odbije“ prve bračne noći i istjera iz kuće, njihov brak završi pronalaskom Šumarevog probodenog tijela i to pored Lucijinog bika.Uz pomoć poetične sugestivnosti fotografije Karpe Ačimovića Godine, Matić u ovome ostvarenju pronalazi idiličnu vizuelnu povezanost između kontura naivnog slikarstva, sa šarolikom prirodom krajolika, te u taj okvir smješta svoje likove, njihovu nesigurnu tjelesnu postojanost, ali i svakodnevnu borbu u unutrašnjim dubinama vlastitih bića. To je najočitije u sceni u kojoj glumac Zaim Muzaferija razgovara sa svojom kravom koju vodi na ispašu te „ulazi“ u već pripremljene kompozicije, zatim i „izlazi“ iz kadra nakon što izgovori nekoliko replika, a širokougaone objektive za zumiranje, Matić će koristiti za postepeno otkrivanje svojih „slika s krajolikom“.

Istovremeno će uokvireni prizori u koje likovi ulaze te iz kojih pokušavaju izaći, predstavljati svojevrsne metaforičke ograde koje ograničavaju slobodu njihovog bića, ali i doslovne koje definišu čovjekovu neodvojivost od prirode.Ono što je nagovijestio u kratkometražnim naslovima Proces (1970) ili Mali oglasi (1971), ovdje Matić potvrđuje kao autorsku sklonost ka fotografiji, odnosno statičnoj slici koja nastaje jednim pritiskom okidača, ili u ovome slučaju potezom olovke i kista, a sve kako bi svojim protagonistima pružio mogućnost da barem na trenutak zaustavio vrijeme.

Veliki utjecaj koji je, dakle, na Matićevu autorsku izražajnost ostavilo domaće naivno slikarstvo, a koje je, po njegovom mišljenju, najreprezentativnije reprezentiralo ruralnu Bosnu, rezultirat će plošnošću, statičnošću, frontalnošću, sužavanjem prostora, ali i stvaranjem pastoralnog ozračja punog simbolike, u kojem „zaboravljena priroda“ ponovno oživljava zajedno sa ljudskom maštom. Prizore pitomih pašnjaka i poljana, kao i u nekim pethodnim djelima Žuto-zeleno (1973), Čistilište (1974) i Čista voda (1976), Matić upotpunjuje sa sirovim zvucima prirode, ali ih i povremeno nadograđuje sa taktovima saza te „ispisuje“ autohtone filmske razglednice iz BiH. Odnos zvuk – slika, režiser, dakle, koristi za stvaranje odnosa priroda – umjetnost, što je npr. najjasnije ostvareno u scenama Šumarovih halucinacija. Naime, kada on posmatra svoje slike, pred njegovim ušima oživljava zvučna kulisa prizora koje je naslikao: ptice, zrikavci, zvona na kravama, glasovi..., što svakako otvara vrata njegove dublje psihološke analize.

Ono što je Matić nagovijestio na početku svoje karijere is naslovima kao što su Svete grudi, Intervju s ljubavnicom, Nevina dama u zelenoj travi, Gospođica Legranden, a što je u ovome filmu postalo autorsko stilsko sredstvo, jeste prisustvo žene i njene tjelesnosti, koju će on koristiti kao simbol čistoće koju će zatim razodijevati kako bi je zaprljao sirovošću majke prirode. To je recimo primijetno u sceni kada jedan od lokalnih seljaka ljubavnici koju mu saopšti da trudna i da je dijete njegovo, natjera da „skine gaće“ i sjedne na mravinjak, a nakon što je „ujede“ jedan od mrava, on joj kaže da mu pokaže koji, te u onoj u kojoj ženski lik svlači svoju odjeću za slikanjei sjeda na panj.

Ipak, simbole moralnosti, duhovnosti i intelektualne svjesnosti u Ženi s krajolikom ne nosi žena, već glavni protagonista Šumar, koji, s jedne strane, razapet između ovozemaljskog poziva šumara, kojim je primoran da uništava prirodu, te onoga uzvišenog, slikara, u kojem ponovno stvara identičnu. Međutim, čak i kao šumar on nastoji ostati moralan, te se beskompromisno pridržava zakona o zaštiti šume i odričito izbjegava ličnu korist i odbija mito. Svakako, on kao umjetnik ne koristi svoj talenat i umjetničku viziju kako bi seksualno iskorištavo žene koje mu poziraju, već u njima vidi samo objekte koje mu služe za vlastito iskupljenje. Tako Šumar, jedinu ženu koja ga seksualno privlači, seosku bolničarku, „gradsku curu“ (Špela Rozin), i ne pomišlja da koristi kao modela, jer je zbog modernog izgleda i jeansa umjesto dimija, ne može stopiti sa divljom prirodom.

Abdulah Sidran je jednom prilikom rekao kako „nijedna Matićeva rečenica ne smije ostati nesnimljena“ te je tako njegov nerealizirani scenariju Nevjeste dolaze, za TV Sarajevo, 1979. režirao Emir Kusturica koji je, izražavajući divljenje prema Matiću, rekao kako bi volio biti pokopan s kopijom Žene s krajolikom. Ipak, Matićeva autorska autentičnost, nije zaživjela u Kusturicinom filmu, te će ovaj sineasta, neponovljivog talenta i nedostižne umjetničke vizije, nažalost ostati upamćen kao autor samo jednog filmskog remek-djela, svojevrsnog eseja čiste filmske ekspresije u kojem se kistom i bojama pokušava ovjekovječiti trenutak nezaustavljive prolaznosti, iako je on već prošao, zajedno sa auturom u njemu.

Objavljeno u magazinu Stav