Piše: Vesko Kadić
Jedan od rijetkih bh. redatelja koji je diplomirao na Akademiji za film u Beogradu bio je Milutin Kosovac (1924-1992). Režirao je više dokumentarnih i namjenskih filmova, kao i nekoliko cjelovečernjih. Za neke namjenske filmove dobio je nagrade u zemlji i inozemstvu.
Prvi namjenski film kojeg je režirao 1954. godine bio je Opasnost prijeti (učestvovao na festivalu saobraćajnih filmova u Ženevi), edukativni je zapis o radu organa Narodne milicije na regulisanju saobraćaja, kažnjavanju nesavjesnih vozača, i kao epilog riječ je o brojnim saobraćajnim nesrećama. Reklamne filmove Kosovca Modna revija (1955), Fabrika mašina Ivo-Lola Ribar (1958) i Oko u ruci (1964) najbolje bi bilo preskočiti, da bi došli do nešto ozbiljnije teme koju bilježi film Vukovar (1965). Film otkriva pogled na grad u jednom danu, njegov položaj, dvije rijeke, raznovrsne pijace, kao i bogatu tradiciju utkanu u značajnu povijesnu prošlost. No u filmu “žive“ i dva Vukovara, stari sa smirenim načinom života i novi moderni u kome pulsira dinamičniji životni tijek. S filmom Carski dan (1969) Kosovac ima zapaženo učešće na festivalima u Oberhauzenu i Beogradu, jer ne prikazuje samo naporan rad ljudi u željezari Zenica, nego i njihov jedini dan u mjesecu kojeg su nazvali “carski“, kada se primaju plate, ali i dan kada se lagano potroše gotovo sve zarade tridestodnevnog teškog rada. Međutim, film ukazuje ne samo na rast jednog giganta, nego i na postojnost jednog mentaliteta koji bismo trebalo mijenjati.
Istančani osjećaj za filmski kadar
Iako je režirao samo jedan cjelovečernji film, autor o kome ćemo u narednim recima govoriti, kao da je bio rođen za filmove kratke forme. Jedan od prvih sarajevskih kinoamatera u sjeni, što će reći da je vlastite filmove kao i filmove drugih radio iz drugog plana, bio je Zlatko Lavanić. Njegovi amaterski filmovi nagrađivani su na brojnim republičkim festivalima, a bio je jadan od osnivača filmskog časopisa Sineast. Studirao je Građevinski fakultet, ali kao i većina drugih redatelja svoj izbor posvećuje filmskoj režiji, a na profesionalni film dolazi 1966. godine, kada nešto kasnije karijeru počinje kao asistent, a potom pomoćnik režije na igranom filmu, i to uglavnom kod redatelja koji su se bavili suvremenim (Glineni golub, Ram za sliku moje drage, Moja strana svijeta) i ratnim temama (Valter brani Sarajevo, Doktor Mladen). Kao asistent ili pomoćnik režije radio je na petnaestetak igranih filmova, a debitira s dokumentarnim filmom Jedan dan Rajka Maksima (1976) koji otkriva njegov istančan poetski senzibilitet u portretiranju usamljenog čuvara gusaka u nekoj od panonskih ravnica (Srebrna medalja na festivalu u Beogradu i Grand Prix fastivala u Krakovu). Pomno i s izrazitim estetskim primjesama teme, realizira još nekoliko uspješnih dokumentarnih filmova: Show biznis (1977), Velika porodica (1977), Ja alkohol (1980) i Priče z Pariza (1982).
U dokumentarni siže Zlatko Lavanić implementira igrano-filmsku stilizaciju, te uspješno nadograđuje tradicionalne forme i stil sarajevske dokumentarističke škole. Na cjelovečernjem igranom filmu debitira je tragikomedijom suvremene tematike Strategija švrake (1987), rađen na osnovici scenarističkog tandema Kusturica-Materić, film koga su kritičari ocijenili kao jednog od najboljih djela tematike koja govori o prvim danima jegoslovenskog dijela društva nakon smrti njenog predsjednika.
Poput Petra Ljubojeva, ali iz vlastite vizure, prikazuje jedno zanimanje koje se može nazvati pravim biznisom u filmu Show biznis, ali s ironičnijim pristupu samoj ideji. Već filmom Ja alkohol Lavanić se okreće drugom socijalnom problemu, s istim smislom za humor, i s kamerom koja ulazi u sve pore života alkoholičara, završavajući sa scenom u kojoj se ovisnicima o ovom opijatu prikazuje predstava u kojoj Crvenkapicu progoni zli vuk, koji je prerušeni alkoholičar. Priče iz Pariza, osim socijalne pragmatike nema onaj Lavanićev žar kojeg će ispoljiti u ostalim filmovima, a među njima svakako najuspješnijem Jedan dan u životu Rajka Maksima. Koliko su svi dani slični jedan drugom, i koliko čovjek ne osjeća vrijeme koje mu prolazi brzinom smjene časova u jednom danu, tematski je okvir ovog filma, koji bez ijedne riječi prati čuvara gusaka od jutra do večeri, i njegov zadatak da poput čobana koji izvodi ovce, tjera guske na njihovu uobičajenu “ispašu“. Zanimljivost posla Rajka Maksima je u tome što nije riječ o njegovim guskama (čobani vode vlastita stada) već su slova o guskama susjeda, kako bližih tako i daljih, a sam čin skupljanja ovih pernatih životinja dešava se kao po satu: kako čuvar prolazi pored nečije kuće, tako iz dvorišta izlaze guske i “uključuju se“ u masu koja poslušno ide na svoje odredište.
Dok guske vrše svoje dnevne “obrede“ i Rajko Maksim svoje vrijeme troši, ali ne na razne načine, nego na onaj najjednostavniji: naloži vatru, podgrije nešto na njoj, puši cigaretu koju ne ispušta iz usta i gleda u daljine gdje ga odvode njegove misli koje kinogledatelj nikada neće dokučiti. Ako se sagleda čitav tijek trajanja filma, može se uvidjeti da je riječ o jednoj svakodnevici, tako jednostavnoj u životu malog čovjeka, ali toliko bogatoj u prikazu njegove skromnosti koja odudara od života megalomanskog čovjeka. Poruka filma je da je život u jednostavnosti jednog dana srećniji od tisuća dana kojih može da iskomplikuje samo nemušta individua, i toliko njoj sličnih na ovome svijetu.
Zlatko Lavanić zauzima jedno posebno mjesto u povijeti bh. dokumentarnog filma kao autor koji je svoj pogled na svijet vidio iz kuta vlastite imaginacije, uz pomoć kamere koja je svakodnevicu prikazivala u svjetlu čovjekovog humaniteta, čovjeka koji je izbjegavao bilo koji konflikt s drugim, različitim od sebe. Ako se ovoj eksplikaciji doda da je riječ o autoru koji je itekako bio vizualno nadaren, onda se može zaključiti da je bh. dokumentarni film imao jednog veoma neobičnog i posebnog filmskog redatelja.
Snimatelji – redatelji
Nije neka velika mudrost reći “da nema filma bez kamere“, ali je mnogo umnije zaključiti da svakom dobrom filmu doprinosi dobar učinak kamere. U prvoj deceniji povijesti filma, naročito na njenom početku, sav vid filmskog snimka u njegovom nastanku pripisivan je ulozi snimatelja. No snimatelj je uvijek bio ime na koje kinopublika nije obraćala pažnju, pa tako i povijest svjetske kinematografije bilježi imena braće Lumiere ili mađioničara Meliesa koga je očarala filmska vrpca, kao glavne aktere za njegov nastanak, dok su imena ostalih suradnika, a u našem slučaju se misli na snimatelje, uvijek bila u nekoj dalekoj pozadini. Sve dok se nisu pojavili prvi filmovi stilizacije, gdje filmska umjetnost pored učinka redatelja navodi i imena snimatelja.
Najranije početke kinematografije u BiH, između dva svjetska rata, pionirski su pokušaji, što je više djelovalo kao amaterski učinak, da se objektivi kamera usmjeravaju na “živopisne divljine predjela, profanu i sakralnu arhitekturu, kao i orijentalna obilježja bosanskih naselja“ (Z. Kurt). Nema tog događaja, od bilo koje važnosti da se kamerom nije pratio njegov razvoj i rast.
Kada je početkom 1943. godine osnovana Komisija za kinematografiju BiH, počelo je okupljanje prvih stručnih kadrova u namjeri da se obučavaju u kinematogarijskoj struci. Među snimateljima prvi su bili Jan Beran i Aleksandar Vesligaj. U Čehoslovačkoj Bosna-film nabavlja i prve vlastite kamere, a Beran i stručnu literaturu koja će biti od velike koristi za buduće stvaratelje bh. kinematografije. Kako je vrijeme odmicalo, sve je veći broj filmskih snimatelja, tako da se Beranu i Vesligaju pridružuju imena, od Ede Bogdanića do najmlađeg Đorđa Jolića. Bez da se ne uvrijede autori bh. dokumentarnih filmova, njihov je dignitet u velikom broju slučajeva zavisio od vrijednosti zanata snimatelja, pa je za primjer “Sarajevska škola dokumentarnog filma“ bila jednako prepoznatljiva kako po redateljskom rukopisu, tako i po filmskoj gramatici što su je činili znaci kamere filmskih snimatelja.
Objektiv kamere i oko filmskog snimatelja
Jan Beran (1927-1993), snimatelj i redatelj, u bh. kinematografiji je od 1946. godine, snimio je oko pedeset kratkometražnih filmova i napisao dvadesetak scenarija za dokumentarne filmove, i nekoliko kazališnih drama. Također je napisao knjigu “Rječnik filmske umjetnosti“. Radio je i na Radio Sarajevu, kao i TV Sarajevo. Dobinik je veliki broj nagrada za kameru i režiju. Već u prvom mjesečniku nastalim 1947. godine pored Aleksandra Vesligaja snimatelj je bio i Jan Beran, čiji će rad za kamerom biti naveden i u narednim brojevima ovog svojevrsnog filmskog žurnala, koji će se kasnije pod proizvodnjom Filmskih novosti prikazivati u kinima kao “predigra“ nekom igranom filmu. Ono što je danas TV, nekada su za odrasle osobe bile filmske novosti koje su sačinjavale sve relevantne događaje u razvoju jugoslavenskog socijalističkog društva.
Prvi dokumentarni bh. film Omladinska pruga Šamac-Sarajevo, 1947. godine, zajedno s Aleksandrom Vesligajem i Vitom Staševićem snima Jan Beran. Nadalje, kako je rastao bh. dokumentarni film malo će koji od njih u godinama od 1947. do 1953, biti bez Beranovog snimateljskog potpisa. Iako je film Sarajevska pivara (1953) bio informativno-propagandnog karaktera, primjećeno je da režiju potpisuje Jan Beran, što se može smatrati njegovim prvijencem u rodu dokumentarnog kratkog metra. Do sljedećeg filma kojeg će režirati Reportaža povodom deset godina sporta u BiH (1957), kojem sam naslov govori što mu je sadržaj, Beran će snimiti nekoliko zapaženih dokumentaraca drugih autora. Film Unom rijekom (1957) kao da je stvoren za Beranovu kameru, a potpisuje mu i režiju.
To je filmski zapis o rijeci Uni i njenom toku, ispričana kamerom o ljepotama ovog bosanskog kraja. Još veću ulogu kamera ima u filmu Hiljadu želja (1958), a autor Beran u njemu bilježi ljudska lica ispred gradskih izloga. Samo na osnovici njihovih lica koja su “bezglasna“, ali uz pomoć očiju “izgovaraju“ replike svojh snova. U izlozima, kao u zrcalima, vidimo mališane koji zanosno promatraju fotose dječjih junaka, na drugoj strani strastveni “kockari“ uživili su se u brojeve lutrije, dok nas na trećoj zaokupljuju oči starica ispred nekog komisiona. Ako se krupni plan u nekoj filmskoj teoriji izdvaja kao lice koje može da predstavlja čitav kozmos, onda ova sintagma u Beranovom filmu Hiljadu želja ima puni smisao.
S osnivanjem TV Sarajevo, Jan Beran prelazi na državnu ustanovu, gdje se bavi realizacijoma dokumentarnih reportaža, kao i priloga koji poput eseja bilježe motive koji se mnogo ne razlikuju od slikarskog umijeća viđenog na njihovim platnima.
Kamera u kesonu
Bakir Tanović (1930-2012), scenarist, snimatelj i redatelj, diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Od 1949. godine radi na fimu: počeo je kao asistent snimatelja, potom je radio kao švenker i snimatelj i dokumentarnih i igranog fima. Najznačajniji su mu snimateljski uraci u filmovima Osmijeh 61, Ljudi sa rijeke, a u igranom omnibus filmu priča Močvara. Samostalni redateljski radovi: Kesonci, Gdje su nekad rasli mladi orasi, Vaga, Nasljeđe, Kameni spavač, Ime čovjeka i igrani filmovi Ovčar i Ljubav i bijes, Dobitnik je nagrada na festivalu kratkometražnog fima u Beogradu, festivalima u Lajpcigu, Kanu i Puli.
