Piše: Vesko Kadić

Bosanskohercegovačko društvo i njegova privreda, spadaju u onaj krug država koje se nalaze u tranziciji, i nerealno je očekivati, još pored niza drugih problema, da se kultura i umjetnost smatraju prioritetom socijalno ekonomskog razvoja. Međutim, bh. igrani filmovi nastali nakon završetka rata u BiH, tu tezu opovrgli su (dodamo li uz uspjeh bh. filma i važnost SFF kao vodećeg regionalnog Festivala), tako da je danas bh. kinematografija jedna od najperspektivnijih u regionu, upravo na onom prostoru gdje se nalazila bivša Jugoslavija. Film je industrija u koju se treba ulagati, da bi dala pozitivne blagajničke rezultate – pravilo je podrijetla iz SAD-a, najvećem svjetskom izvozniku filmova svih žanrova. To najbolje svjedoče blockbusteri, a među njima i animirani filmovi, koji u posljednje vrijeme znaju oboriti rekord gledanosti u npr. jednoj sedmici, što je u SAD-u mjera za uspjeh jednog filma.

Može li BiH imati svoje mega filmove, kada je u pitanju animacija? Sigurno da ne. Ali može imati niskobudžetnu animaciju, u koju od 2004. godine ulaže i sama država, osnivanjem Fondacije za kinematografiju. A, šta ta animacija vraća državi – odgovor je koji tek slijedi za duži period. U daljnjem nastavku teksta o bh. animaciji, osvrnimo se na njen “treći“ početak, ako je pojava pionira animacije u BiH '60–ih bio “prvi“, a nastanak Studija za crtani film “Bosna“ drugi početak razvoja ovoga roda o povijesti bh. kinematografije.

Pojavom dvojice animatora profesionalaca, Jurinka Rajića u Neumu i Berina Tuzlića u Sarajevu, bh. animacija ponovo pušta svoje korijenje. Ne ulazeći u diskusiju ko je prvi od njih počeo radom s mladim talentima, budućim animatorima, prevagu u predstavljanju dajemo Tuzliću, jer nam se čini da “sarajevska škola animacije“, u odnosu na animaciju koja se radi u Neumu, ima veće umjetničke ambicije u svome planu i programu. Stoga ćemo pored predstavljanja tzv. sarajevske škole nekoliko rečenica posvetiti i njenom utemeljitelju Berinu Tuzliću, animatoru koji je svoju animatorsku naobrazbu stekao izvan BiH.

U januaru 2004. godine nastaje privatna škola “Pixel“, za čiji rad njen tvorac Tuzlić tvdi da je neprofitabilna ustanova. U njoj se izučavaju tri vrste animnacije: klasična ili cel-animacija, vektorska animacija i 3D animacija. Druge dvije, isključivo se izvode na računaru. U školu je do sada bilo upisano oko 60 polaznika, starosti do 30 godina, a najviše interesovanje bilo je pokazano za izučavanje vektorske animacije, jer je, zbog mogućnosti da računar sam radi faze unutar zadanih ekstrema, ona bila mnogo zanimljivija od 2D animacije ili tradiocionalne “cel-animacije“. Bez obzira koju vrstu animacije polaznici izabrali, cilj ove škole je izučavanje pokreta, najosnovnijeg sredstva animiranog filma. Prema riječima Tuzlića izgovorenim pred TV kamerom emisije FTVBiH “Animacija u BiH“, stoji tvrdnja da „pokret u animaciji ne bi smio da se preskromno tumači, on mora da ima više emotivno značenje, tj. riječ je o animaciji pokreta vizuelne retorike oblika“.

Animacija se, inače, u školi “Pixel“ radi u različitim programima, od “Corela“, preko “Flasha“, do “Ilustratora“, i svi oni imaju vektorsku veličinu, koja može da konstruiše 3D prostor. No za crtane animacije, najidealniji program je “Ilustrator“. 3D animacija se izvodi u više programa, izučava se kako se modelira animacija (kao što kipar pravi oblike od gline) itd. U “3D Maxu“ radi se tzv. animacija prostora. Jedan od programa, kojim se služe u ovoj školi, je “Plastic paper“, koji u potpunosti liči na crtanje u cel-animaciji ili crtanju na papiru, jer na ekranu odmah se vidi potez kojeg vuče „olovka“. Kada je u pitanju praksa, polaznicima su se u školi “Pixel“ do sada obraćali i filmski kao i pozorišni redatelji ili scenaristi, koji su držali predavanja o teoriji ili estetici filmskog kadra. Školovanje, inače, traje devet mjeseci, a izučavaju se glavni predmeti: scenarij, knjiga snimanja, režija, sve do finalnog uratka kojeg, na kraju, načini sam polaznik. On ima zadatak i da ozvuči uradak, komponovanom ili arhivskom glazbom, u nekim slučajevima i uporabom šumova.

“Jedan od ciljeva osnivanja škole Pixel bio je, kaže Tuzlić u emisiji Animacija u BiH, da se nastavi tradicija bh. animiranog filma i, da se animacija što više afirmiše. Poznato je da je u Sarajevu u okviru Sutjeska filma djelovala grupa entuzijasta i pionira bh. animacije, ali je malo kome znano da je prvi animirani film u BiH, snimljen 1934. godine i to u Banja Luci. Bio je dvominutnog trajanja, a radio ga je nepoznati Nijemac, čiji je naslov, također, nepoznat.“

Kada je u pitanju predznanje koje bi morao da ima svaki polaznik, Tuzlić tvrdi da je to potpuno nebitno, tako da su svakome živom stvorenju, otvorena vrata škole “Pixell“.

“Animacija je kao i muzika i na njenoj kreativnosti tek se radi nakon upisa: za muziku je potrebno izučavanje nota, za što je potreban dobar sluh, dok je za animaciju potrebno 'oko sokolovo', koje će osjetiti pokret, najelementarnije obilježje jednog animiranog filma“ – zaključuje voditelj i direktor škole “Pixel“.

Neki od, zagriženih, polaznika kurseva, kao što su Ines Dedović, Anton Huml, Adnan Halvadžija i Igor Hamzić, već su snimili/režirali samostalne animirane filmove. Evo prikaza filmova pomenutih autora.

Jedan od ovih dana (2004) autorice Ines Dedović, realiziran u 3D animaciji, govori o djevojci kojoj se pokvari automobil i, koja nakon toga nekoga poziva na mobitel. Uskoro počinje da pada kiša. Na prvi pogled, radnju bez značenja treba da nadopuni pokret glavne junakinje. No da li je autorica uspjela da ga uspješno realizuje u 3D animaciji? Ipak ovome animiranom filmu treba priznati odlično scenografsko rješenje, kao i izražajni kolorit gradskih ulica.

Antom Huml, koji se okušao i u snimanju reklamnih spotova, realizirao je animirani film Pinnacle (2006) kao jednu veoma duhoviti anegdotu. Planinar osvaja jedan vrh, a onda pošto nema dalje, poput astronauta odleti u svemir. Animacija u 2D tehnici besprijekorno je urađena, kako u bojenju i pokretu karaktera, tako i u crtanju pozadine.

Večeras izlazim (2006) animatora, scenariste i redatelja Adnana Halvadžije priča je o ćelavom mladiću koji ne nalazi sreću u kafani. Film je animiran u 2D animaciji, a plošne figure njegovih aktera daju likovnosti filmu jednu posebnu dimenziju, kao da je riječ o animiranju obojenih ploha.

Snimanju serijala “Animacija u BiH“ koji se odvijao u školi “Pixel“, prisustvovao je i njen polaznik Igor Hamzić, čija su razmišljanja o animaciji, također veoma zanimljiva:

“Animacijom sam se počeo baviti sasvim spontano, slučajno sam saznao za školu animacije 'Pixel', gdje sam počeo sa obukom za vektorsku animaciju. Škola, koja je trajala oko šest mjeseci, bila je tako koncipirana da je na kraju svaki polaznik radio samostalan projekt, tako da sam kroz taj rad, u 'hodu', potpuno savladao tehniku vektorske animacije. Moj prvi rad je bio o jednom vanzemaljcu koji se, slučajno, zatekne na zemlji, i tu doživljava razne zgode i nezgode“.

Nakon prvog i početnog filma, koji mu je dobro došao da savlada tehniku animacije, Hamzić radi, profesionalno, na nekim komercijalnim crtanim serijalima, dok nije započeo rad na prvom samostalmom animiranom filmu Sanjar (2006). Riječ je o jednom bosanskom vojniku koji ima dijagnozu PTSP-a i, koji namjerava da izvrši samoubojstvo, To je, pomalo, mračna tema koja na jedan surov način skreće pažnju na problem ljudi koji konstantno žive pod stresom. Priča, koja svoje korijenje ima u svakodnevnim vijestima o ubojstvima populacije koja je uzela učešće u ratu, dosta je “crna“ i čudi kako je izašla iz glave jednog mladića, čiji će svijet, vjerojatno, procijeniti sama publika ovog animiranog filma. Potrebita poruka “Nije sve tako crno“ – najbolji bi bio zaključak za ovaj animirani film. Ali nije! Što se same animacije tiče, dosta je realistično urađena, iako pokret lika nema baš dimenziju realnosti, u odnosu na realnost iz koje je autor crpio ideju.

Svi navedeni filmovi, osim Sanjara, rađeni su u produkciji “Pixel – Viamedia“. No mi idemo dalje u obilazak velelepnog prostora za animirani film. Iz ureda Berina Tuzlića koji se nalazi  na drugom katu “staklene zgrade“ i čiji radni stol zauzima prostoriju astronomskih dimenzija, silaskom niz stube dolazi se do računara raspoređeni za određene namjere. Za jednim od njih sjedi Adnan Adi Mahinić, drugo ime škole “Pixell“.

Nakon završetka Škole primjenjenih umjetnosti u Sarajevu, gdje upisuje i Likovnu akademiju, ali je ne završava, ovaj rođeni Mostarac krajem rata u BiH odlazi u Kanadu. Tamo pohađa jednu od priznatijih škola za klasičnu animaciju “Sheridan College“. Za ovu školu je kuriozitet, što je jedan od njenih studenata dobio Oscara za animaciju, a interesantno je da je mentor toga filma bio poznati animator “zagrebačke škole“ crtanog filma Zlatko Grgić.

Školovanje u Kanadi trajalo je tri godine, gdje Mahinić stiće znanje o klasičnoj i kompjuterskoj animaciji, stripu i sl. Nakon završetka školovanja, Mahinić je radio u više studija u istoj zemlji, potom u Njemačkoj i Francuskoj. I poslije povratka u Sarajevo zapošljava se u Studiju “Pixell“, a cilj mu je, kao kaže, da animacija uđe na “velika vrata“ na bh. tržište, jer je animacija pored kulturne i, ekonomska budućnost ove zemlje.

Na pitanje: “Što je program škole Pixel?“, Mahinić odgovara: “Program još nije definisan, jer nije riječ o klasičnoj Akademiji. Sve ovisi o broju prijavljenjih polaznika, i o afinitetu prema animaciji. Polaznici koji imaju neku vrstu 'temelja', što znači da umiju da crtaju, razlikuju se od onih drugih, koji moraju da nauče osnovna pravila crtanja, ako žele da se bave crtanom animacijom. Naravno, za razliku od jedne Akademije koja rjeđe upisuje studente čija predznanja neće ugroziti sujetu predavača, mi smo sretni kada upišemo studenta s nekim iskustvom u animaciji, onda samo njegove crtačke sposobnosti usmjeravamo do realizacije vlastitog djela. Dok se, na primjer, u jednoj školi, sličnoj u Kanadi program svodi na desetak predmeta, od kako se pravi storybord pa do layout animacije, što znači da je za svaki predmet potreban jedan predavač, mogućnosti škole 'Pixel' mnogo su skromnije, i zbog toga je rad sa polaznicima, posebno za svaku generaciju, veoma fleksibilan, kad je u pitanju školski program. Nije nepoznat podatak da polaznik škole, uopćeno, postane i predavač u istoj. Nešto slično se desilo s jednim od polaznika škole animacije 'Pixel', s tom razlikom što se on zaposlio u ovoj instituciji kao kreativac, tj. radnik na poslovima montaže slike i tona.“

“Nakon završetka škole animiranog filma 'Pixel', u kojoj sam počeo kao strogi amater, već četiri godine, profesionalno, radim kao montažer–animator “ – za emisiju “Animacija u BiH“ kaže Halvadžija, autor dva animirana filma. Jedan od njih Večeras izlazim radio je u “kućnoj radionici“. No prvi film, kojeg kako kaže najviše voli (autoru ovog teksta nepoznat naslov) napravljen je u 'Pixelu'. “Rad na prvom filmu bio je timski – nastavlja sjećanje Halvadžija – dvije grupe su radile na različitim temama, ali smo jedni druge, bez obzira kojoj grupi pripadali, izuzetno pomagali. Oduševljen sam bio radom na animaciji kad sam saznao da sam nešto 'pokrenuo', sličica je bila pokretna, animirana, što je bilo nevjerovatno“ – kaže on s dječačkim osmijehom na licu.

Kao što je naglasio u školi “Pixel“ se sve radilo u grupi. Svi su mogli da učestvuju u ideji, i na kraju je prijedlog pao da se radi animacija o zečevima, tako da je svatko dobio zadatak da nacrta svog zeca kojeg je trebao animirati i uklopiti, putem nekog gega, u zajedničku priču. Ideja filma svodila se na igru dva zeca, u jednom gradskom zabavnom parku.

Njegov film Večeras izlazim već je zrelije ostvarenje. Riječ je o veoma duhovitoj ideji: jedan ćelavac želi se baviti kuglanjem, ali ne može pristupiti u kuglanu jer je „ćelavcima“ ulaz zabranjen. I bez obzira što njegov junak pokušava da uđe u kuglanu s raznim perikama, uvijek biva otkriven. Ipak, nakon jedne dovitljivosti, ćelavac se nađe u kafani, ali ga po izlasku iz nje zgazi automobil.