Fifty Shades of Grey: Pedeset nijansi odurnosti

Fifty Shades of GrayPiše: Sead Vegara

Odurno! Ne mogu a da ne upotrijebim drugi prilog pri pokušaju, u jednoj riječi, opisivanja filma Fifty Shades of Grey. Vjerovatno se pitate zašto baš recenzija pomenutog filma? S obzirom na obavezu praćenja recentne holivudske produkcije s ciljem recenziranja tih istih filmova nekako upadate u mašinu trudeći se da iz svakog tog filma izvučete ono najbolje i predstavite ga čitaocima/gledaocima. Negativne stvari svakako treba naglasiti i istaći, ali je bitno da se ne stavljaju u prvi plan; jedino ako je film toliko loš da se ne možete suzdržati a da ga ne oblatite. Film „Fifty Shades of Grey“ je nastao kao celuloidna adaptacija prve knjige iz trilogije spisateljice E.L. James koju je Salman Rushdie uporedio sa još jednom književnm trilogijom „Twilight“ (svi su, ako ne upoznati sa knjigama onda sigurno sa istoimenom filmskom kvadrologijom) rekavši da „Twilight“ naspram „Fifty Shades of Grey“ djeluje kao Tolstoyev „Rat i Mir“. U slučaju poređenja prvih filmova iz pomenutih trilogija mogla bi se napraviti slična komparacija, s ciljem, naravno da ispadnem duhovit poput Rushdiea govoreći da Twilight naspram Fifty Shades izgleda poput Casablance.

Pedeset nijansi – Siva; režija: Samantha Taylor Wood; uloge: Dakota Johnson, Jamie Dornan; 2015.

IMDb rejting: 4.1/10

Rotten Tomatoes rejting: 26%

50 Shades of Gray_posterNemojte se zavarati i misliti da spoiliram; samo bi čovjek ili žena odrasli na nekom mjestu van zemaljskih događanja i nepoimanja Hollywooda pomislili da su sve tri knjige „Pedeset nijansi“ pretočene u jedan film. A holivudska kapitalistička mašinerija samo čeka na bestseler rasprodat u milionskom tiražu da otkupi prava za filmsku adaptaciju. Još bolje ako je trilogija u pitanju jer će se tada po pravilu zadnja knjiga podijeliti na dva dijela te će tako producenti umjesto od tri zaraditi od četiri filma od publike željne „celuloidnog razvlačenja“ (omiljenog) štiva. Hollywood je zaista uništio američku književnost jer gotovo svaki pisac ne misli kako napisati dobro i interesantno književno djelo već kako pisati da bude primamljivo za filmsku adaptaciju. Iskreno, ne trebate biti veliki poznavalac književnosti, kao ni veliki poznavalac sedme umjetnosti, da bi prepoznali loše napisano/snimljeno djelo. Samo trebate imati mrvicu dobrog ukusa da raspoznate šund od još većeg šunda, da ne kažem kiča.

U slučaju filmskih adaptacija književnih djela obično važi pravilo da je knjiga bolja od filma; samo u rijetkim slučajevima se desi da film bude ravan knjizi pa čak i da je nadmaši. Francis Ford Coppola i Mario Puzo su sa Kumom dokazali da je moguće od odlične knjige napisati odličan scenario i snimiti jedan od najboljih filmova svih vremena. Kada biste se zarovili u književno-filmsku historiju vjerovatno biste došli do spoznaje da upravo Kum predstavlja jedan od prvih uspjelih pokušaja pravljenja prvorazredne trilogije. Da ne bude zabune,  jedna je knjiga, a tri filma od koji je treći najslabiji i nema pokriće u knjizi.

Vjerovatno se pitate čemu sve ovo raspredanje nadugo i naširoko o knjigama i filmovima, filmovima i knjigama, kada je na početku ovog teksta rečeno da je riječ o recenziji filma Fifty Shades of Grey? Autor ovog teksta se sve do sada „otima“ da ne piše o neviđeno nemaštovitom nepoznavanju konstrukcije scenarija (scenaristkinja je Kelly Marcel), pogotovo još što je riječ o adaptaciji, jesam li rekao, lošeg romana. (Ne)slaganju takvih dijaloga i replika koje su očigledno tu „nagurane“ kao kašikom za cipele samo da bi opravdale naziv filma („I am fifty shades of fucked up“) i nizanju istih scena nebrojno puta („kiss kiss, bang bang, kiss kiss, bang bang“). Ni bolji reditelj ne bi mogao snimiti nešto što bi opravdalo takav scenarij. Rediteljica Samantha Taylor Wood je uspjela dovesti dvoje glavnih protagonista Dakotu Johnson (kao Anastasia Steel) i Jamiea Dornana (kao Christian Grey) do takvih glumačkih performansi da je jednostavno nemoguće, a ne smijati se s gađenjem njihovim nimalo erotskim naduravanjima. Svaka takva scena praćena je muzičkom podlogom sa srazmjerno sladunjavom odabranom pjesmom. Jednom riječju: odurno!

 

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje

Prehodna
God Help the Girl: Neopterećujući pitki musical
Sljedeća
Boyhood: Oda smislu života