Piše: Lejla Panjeta
Riječ civilizacija potiče od latinskog civis – građanin. Prema Albertu Vajsu prvobitni smisao te riječi bio je taj da je civilizovan onaj čovjek koji je usvojio običaje, način ponašanja i ophođenja koji su ustaljeni u društvu. Čovjek je postao civilizovan onda kada kanibalizam i žrtvovanje zamjenjuje na oltaru sa ovnom. Žrtva postaje životinja, a ne čovjek. Demokratija podrazumijeva da je većina ustalila te običaje, međutim, ta većina u bijeloj Evropi, postala je manjina na drugim kontinentima kad je u 15. vijeku krenula u njihovo osvajanje. Ono što je tamo zatekla, surovo je odbacila kao primitivno, iako većinsko i ustaljeno, te nametnula svoje obrasce civilizovanog. Civilizacija ne znači imati laptop, mobitel i TV. Civilizovan znači ne biti primitivan i ne proždirati svoju vrstu, barem onoliko koliko to ni životinje ne čine. Civilizovan čovjek je onaj koji operiše i djeluje u skladu sa smislom koji je oblikovao u svojim materijalnim i duhovnim dostignućima. Da li je civilizovano gledati snuff filmove na HD smart ekranu? Ili live stream nekih svjetskih tragedija, ratova ili prirodnih katastrofa?
Indoktrinacija civilizovanog koja od prosvjetljenja širi svoje svjetonazore u svaki kutak svijeta otvorila je put genocidima, kao i sistematsko eugeničko raslojavanje starosjedilačkog stanovništava. Francisco Pisaro i Fernando Cortes, osvajači (conquistadores), genocidom su istrijebili civilizacije Inka i Maja. U Sjevernoj Americi Indijanci su istrijebljeni alkoholom, u Južnoj potkupljivanjem zveckavim predmetima od metala i srebra (oružjem i posuđem), a u Australiji programom udaje za bijelce. Zakonskim aktom (Aborigines Act) iz 30-tih, A.O. Nevilu povjereno je skrbništvo aboridžanske djece u Australiji. Plan je bio iskorijeniti crnu krv u trećoj generaciji, nasilnim odvođenjem djece od roditelja, odgojem u posebnim domovima i udajom za bijele stanovnike, što je projekt eugenike (proizvodnje čiste i superiornije rase), koja je do 80-tih postojala i u Sjedinjenim Američkim Državama. O ovome historijski korektno govori film Philipa Noycea Rabbit-Proof Fence iz 2002. godine.
Osvajanje divljeg zapada koincidira sa nastankom američke nacije. Kauboji iz Evrope dolaze na sjevernoamerički kontinent, pljačkaju, ubijaju i vrše genocid nad domaćim stanovništvom… Od svega toga danas je ostala samo legenda o „usamljenom jahaču kroz preriju“. Na spomeniku u Nacionalnom parku, u SAD-u stoji: „Ovdje leži Indijanka Wampanoang čija obitelj i ljudi su dali sebe i svoj imetak da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati“. Starosjedioci Amerike žrtvovali su se kako bi ih kauboji poklali, opljačkali i naselili kontinent svojom veličanstvenom nacijom! Ovdje se radi o kolektivnoj amneziji koja je stvorena pojmovima dirigovanim iz medija, a ponajviše filma i stripa, te se masovni pokolj nad „primitivnom“ kulturom i narodom naziva nacionalnim praznik.
Prema Walteru Ongu, govor je potreban za stvaranje mita, a pisanje za kreiranje historije. Film se koristi daleko ubjedljivijim metodima od literature, pa nije neobična njegova uloga u stvaranju kolektivnih amnezija i bilježenju nove istorije. Film piše historiju onako kako to odgovara centrima moći. Film se najvećim dijelom pobrinuo da kauboj postane simbol slobode i pravde.
U srcu civilizovanog, već godinama (sukob koji traje od 16. vijeka) u samoj Evropi plamti represija, okupacija i agresija na irske katolike. Zločini u Ruandi, Iraku, tokom 90-tih prošlog vijeka, kada je embargo na oružje značio zabranu uvoza aspirina, te su djeca u Iraku umirala od gripe, zbog sumnje da Sadam može aspirine upotrijebiti u proizvodnju hemijskog oružja, Afganistanu, Siriji, nisu bog zna kakav dokaz civilizovanog. Je li današnja mainstream historija, kao jedan način gledanja na stvari, ništa drugo nego lažni smisao koji potiče još od crkvenog pogleda na svijet? Bijelačka civilizacija je iznad svega i ne postoje zabranjena sredstva u postizanju njenih ciljeva, koji se opet svode na profit i pljačkanje drugih „neprosvijetljenih“, kojima se u isto vrijeme ispira mozak lažnim mitom o demokratiji i neprijateljima plemena. A konačno kada se pokori cijeli svijet uvijek ostaju vanzemaljci kao antagonisti u filmovima. Meteori ili neka druga vrsta čudovišta da bi se ljudi vaspitali i držali pod kontrolom!
Noam ChomskyChomsky demokratiju svodi na efekt diskusije koju naziva teorijom golubova i jastrebova, a objašnjava je na primjeru debata u mainstream medijima povodom vijetnamskog rata. Obje strane slažu se u izvršenju agresije. Jastrebovi (obično republikanci, oni za vojnu invaziju) tvrde da će Amerika pobijediti, golubovi (obično demokrate, oni za blaži oblik intervencije) tvrde da neće. Agresija na Južni Vijetnam, kao i na Afganistan, Irak i slično (moderniji termin je „humanitarna intervencija“ ili operacije kao „Free Iraq“ ili „War on Terror“) nazvana je odbranom ili borbom za ljudska prava, te u samom nazivu uključuje ove termine. Terorizmom protiv terorizma jeste stvarno značenje ove intervencije.
Demokratija se svodi na raspravu između golubova koji podupiru agresiju, kao i jastrebi. Diskusija u demokratskim medijima se vodi o načinima izvršenja i ishodu. Niko ne postavlja pitanje da li je agresija potrebna. Ako se pitanje postavi, onaj ko ga je postavio ne učestvuje u diskusiji. Diskutuje se o nebitnim stvarima. Ovakvu vrstu propagande moguće je pratiti u filmovima koji se bave nekom akcijom, sukobom ili borbom, ali ne i njihovim razlozima. Zlo je Zlo samo po sebi – princip je debate jastrebova i golubova koja svoje korijene nalazi u Crkvenom objašnjenju ustrojstva svijeta - Bog je dobar, Đavo je loš i tu je kraj diskusije. Demokratija je samo verbalno i medijski demokratija. Pravljenje mainstream filmova koji govore o nacionalnoj ugroženosti (američkoj – koja je danas prerasla u okvire globalne ugroženosti), a izazivaju rodoljubne histerije i opravdavaju upotrebu oružja u svijetu, nije ništa drugo nego kreacija plemenskog mita o neprijatelju. Civilizacija se mora obazbijediti bezbijednost od strašnih težnji za slobodom siromašnih, jer demokratija je sistem u kome odluke donose sektori businessa, a filmom i medijima se učvršćavaju vrijednosti ovakvog društva kako bi se održao status quo. Kako kaže Chomsky:
"Pasivnost, poslušnost vlastima, pohlepa, lični interes, strah od stvarnih ili izmišljenih neprijatelja. Cilj je da zbunjeno stado ostane zbunjeno. Ovaj dio stanovništva ne treba da se zamara sa onim što se dešava u svijetu. Ustvari, to je nepoželjno jer ako vide suviše stvarnosti, može im pasti na pamet da je promijene.“
Plasiranje propagande ugroženosti jača vjeru u vladajuće strukture, a zbunjeno stado, tj. korisnici filmova i mainstream medija, postaju instrument izvršenja propagande očuvanja civilizovanog s ciljem nasilnog prosvjetljivanja primitivnih. Stado želi da mu se ponudi smisao kroz vlast u koju vjeruje, kralja kome se klanja i neprijatelja od koga se osjeća ugroženim i koga treba uništiti da bi opstao i kroz kič-patriotski osjećaj zadržao homogenost pripadnosti grupi. Stado ne želi uvide u svoju stvarnost, ono želi iluziju boljeg života. Američki san, propagiran u filmovima u kome se sa osam dolara u džepu dođe na tlo Amerike i za osam mjeseci postane vlasnik osam barova i restorana, u kome se putem kredita nudi bolja budućnost, nudi Olimp užitaka, zapravo je iluzija o uspjehu nekolicine slavnih i bogatih (sigurno ne poštenim načinom).
Ovakva formula omogućava da bogati i dalje budu bogati, a isfrustrirani siromašni, u nemogućnosti ostvarenja sna o bogatstvu, i dalje u potrazi za njim, dok privređuju da bi bogati bili još bogatiji. Uspjeh upornih kao što su bili sam Rockefeller, koji je navodno glancao jabuke od dolar i prodavao ih za dva dolara, i mnogih drugih, od anagdote i preuveličane prošlosti, dobija formu mita o uspjehu – mita o američkom snu. Masi alijeniziranih individua sa kreditima na grbači ovaj san je ideja vodilja u životu. Ako je neko drugi uspio, mogu i ja, međutim uvijek ima gore od ovoga u čemu ja živim. Dakle, sretan sam sa svojim kreditom.
Zašto u mainstreamu nema filmova o radnicima i mukotrpnoj otplati kredita? O, da, ima ih, ali oni nisu dio mainstreama, već nekih javnih, B produkcija ili alternativnih i autorskih kompanija, koji će osvojiti nagradu na nekom festivalu i koje niko neće gledati. Takvi filmovi se ne prodaju (film je umjetnost za mase, industrija kojom vladaju zakoni tržišta i profita) jer vrlo jednostavno, ljudi žele mit. Publika želi gledati priče o lijepim junacima, ljubavnim zapletima, doživjeti katarzu kroz napetost u postizanju ideala za koje se bore junaci, specijalne efekte, tuče, avione, kaskadere, statiste, eksplozije... Krvi, kiča i patroitizma – to je preduslov blockbustera za katarzu koja treba ljudima, jer film, kao što je Chaplin rekao, jeste djelatnost za mase, a mase ne žele gledati svoju muku na velikom platnu. Pasivno zbunjeno stado i ne želi da bude prosvijetljeno, kad im je dat smisao svijeta kroz spasitelja, neprijatelja, te ritualnim metodama anestezije putem filmova dat privid mitskog smisla u svijetu. Živjele limunade na velikom platnu! Sve je dobro dok znamo da su limunade, tj. dok takve mitske naracije o civilizovanom bijelom čovjeku (kauboju) ne uđu u udžbenike historije.
Tekst prilagodjen iz knjige autorice „Potreba za smislom: Mit, manipulacija i film“.
