Aladdin: Animirani ili igrani film? Animirani!

Piše: Marko Njegić

"Oh, wow", otme se iritantnom princu Andersu (Billy Magnussen) kad ugleda dotjeranu princezu Jasminu (Naomi Scott) u predvorju raskošne sultanove palače. Andersov uzvik dođe kao zaslužena pohvala za glavnu glumicu i produkcijske vrijednosti Aladina, njegovu scenografiju i kostimografiju, sve ono što u filmu najviše i vrijedi. Produkcija je velika, što je jasno od uvoda, kad kamera bez "reza" prođe po "istanbulskom" gradu Agrabahu, od pazara do palače. Kompanija Walt Disney Pictures utrošila je silne novce za igranu inačicu animiranog klasika Aladdin, još jednu u nizu nakon Pepeljuge, Knjige o džungli, Ljepotice i zvijeri i Dumba, a prije Kralja lavova. No, u novoj verziji malo je toga istinski novoga u odnosu na staru. Nemojte očekivati da ćete otkriti "The Whole New World" kako glasi glavna pjesma starog i novog Aladina, mimo činjenice da je sada posrijedi film, ne crtić. Sve je manje-više isto, samo ni blizu onako sjajno.

Aladin; režija: Guy Ritchie; uloge: Will Smith, Naomi Scott, Marwan Kenzari, Mena Massoud, Nasim Pedrad; 2019.

IMDb rejting: 7.4/10

Rotten Tomatoes rejting: 56%

Najviše je za moderno doba ženske emancipacije "ažuriran" upravo lik Jasmine. Sultanov vezir Džafar (Marwan Kenzari), glavni negativac filma, govori da princeza mora poštovati patrijarhalnu tradiciju i šutke se udati za princa poput Andersa, a ne "uličnog štakora" i "dečka s pazara" kakav je Aladin (Mena Massoud). "Bolje je da vas gledaju nego slušaju", Džafar podcjenjuje Jasminu. Za inat, lijepa Jasmina se neće dati ušutkati, naprotiv otpjevat će feministički intoniranu pjesmu "Speechless", djelo La La Land dvojca Pasek & Paul, inače novitet u "soundtracku" s potpisom nekadašnjeg skladatelja Alana Menkena.

Pjesma je najbliže što Aladdin dolazi omiljenom Frozenu i njegovoj "Let It Go". Međutim, novi film neće, da tako kažemo, postati "sultan swinga", što bi se očekivalo s obzirom na ime redatelja Guyja Ritchieja. Nedavni transfer od crtića do filma zvani Dumbo imao je prepoznatljiv potpis Tima Burtona, koliko god posrijedi bio korporativan blockbuster. Ispod raskošne glazure Dumba Burton je čak sakrio subverziju na račun Disneyja. Ne i redatelj Aladina Ritchie koji je od autora kultnih britanskih crnohumornih krimića (Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške, Zdrpi i briši, RocknRolla) postao studijski blockbuster-najamnik donekle prepoznatljiva rukopisa (Sherlock Holmes 1&2, Šifra U.N.C.L.E., Kralj Arthur).

Njegov autorski potpis gotovo je nevidljiv u kadru Aladdina, ako izuzmemo da je Aladin lopov spreman na "zdrpi i briši" pljačke. Filmofili bi, gledajući Disneyjev spektakl, mogli citirati Stevena Seagala u Utjerivaču pravde i pitati "anybody seen Ri(t)chie?". Nismo detektirali "ritchiejevsku" anarhiju ni subverziju, budući da je Ritchie sputan kao duh u svjetiljki. Možda samo u rijetkim "meta" trenucima. Duh iz čarobne svjetiljke, u domaćem prijevodu nazvan Džin kao Genie (Will Smith), u jednom trenutku veli "prevrtimo snimku" i vraća film unatrag u kinu. U drugom drži skicu likova u crtanom stilu prethodnog Aladina, a Aladin na tren dovodi u pitanje vlastitu mitologiju i pita zašto su tek tri želje u igri. U ovom filmu Ritchie preuzima ulogu novog duha iz svjetiljke koji ispunjava želje gospodara.

"Želim...", traže studijski glavešine/producenti kao da drže svjetiljku u ruci i on to bespogovorno ispuni uz riječi "kako želite gospodaru". Tipa, neka film bude ekvivalent topovskom udaru konfeta i neka Džin također doživi romansu, s Jasmininom služavkom Dalijom (za humor raspoložena Nasim Pedrad). Voljeli bismo da je barem preuzeo ulogu starog duha iz svjetiljke, pokojnog Robina Williamsa koji je svojom nepresušnom energijom i improvizatorskom kreativnošću Aladdina načinio nezaboravnim u jednoj od najboljih vokalnih uloga u crtiću ikad. Smithov Džin je najslabija točka filma, možda i zato što je jednostavno nemoguće ponoviti Williamsovu izvedbu. Glumcu ne idu u prilog scene kad je plav, računalno animiran i pokušava biti Big Williams, a ispada Big Willie, odnosno bolji je u prirodnom ljudskom obliku, kad ima dobru kemiju s Massoudom.

Film je tad najzabavniji, frcne šarmom i tračcima inspiracije, te općenito živne kad postane staromodna uglazbljena bajkovita avantura o Aladinu, princezi, čarobnoj svjetiljki i zločestom viziru, kakvu Genie u ljudskoj formi pripovijeda svojoj djeci. Čarobna svjetiljka na momente uspijeva protrljati Disneyjevu magiju i sa njom posuti Aladina i Jasminu dok, recimo, lete na čarobnom ćilimu i film postaje magična vožnja. Takve antigeneričke momente ovog konfekcijskog studijskog blockbustera cijenit će nekadašnji klinci koji su odras(ta)li uz svog Aladdina i u kino planiraju voditi djecu ili nećake na njihovog.

Kad crtić prestane biti crtić

Disney je prvi put pretvorio crtić u film sredinom devedesetih, kad je u kino stigao 101 Dalmatinac s Glenn Close u ulozi Cruelle de Vil koji je dobio i nastavak. No, pravi trend je počeo 2010-ih, nakon Burtonove Alise u zemlji čudesa i Gospodarice zla s Angelinom Jolie, ispričane iz perspektive Zlurade umjesto Uspavane ljepotice. Ako moramo napraviti listu modernih igranih verzija animiranih filmova, poredak bi bio ovakav...

  1. "Knjiga o džungli" (2016.) 2. "Ljeptica i zvijer" (2017.) 3. "Alisa u zemlji čudesa" (2010.) 4. "Gospodarica zla" (2014.) 5. "Dumbo" (2019.) 6. "Pepeljuga" (2015.) 7. "Aladin" (2019.)
    Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
Prehodna
John Wick 3: Parabellum – Ubij sve i vrati se sam, ponovo
Sljedeća
Ma: Afroamerička oskarovka kao horor negativka