Sead Vegara

Juno: Mladalačka ljubav i trudnoća

Piše: Sead Vegara Riječ je o gotovo savršenom malom filmu, perfektno napisanog scenarija, mudrih dijaloga i replika koje su pred kamerama iznijeli toliko uvjerljivi, što mladi, što odrasli glumci, a sve to rediteljski orkestrirao mladi Reitman. Cody je u svoj scenarij stručno utkala sve moguće sitnice koje se mogu dogoditi neopreznim tinejdžerima, pri tome misleći na prvo seksualno iskustvo, posljedice i kako se nositi sa njima. 

Blue Moon: Fantastična rola Ethana Hawkea

Piše: Sead Vegara Naprosto, Blue Moon je ostvarenje koje nudi prelijepu atmosferu, opuštene glumačke performanse i koje je dokaz da za dobar film ne trebate imati skupu produkciju, blještavilo specijalnih efekata, već jednostavnu postavku radnje na malom prostoru, raspoložene glumce i pametnog reditelja.

Frekvencije harizme: Jamie Campbell Bower – Panartist, vol. 2

Piše: Lejla Panjeta Kod Bowera ova destruktivna energija iz Christophera Marlowa, Vecne, Henryja Creela ili Alexandera Babtiste, nije nosilac haosa, već kanal kroz koji eruptira potisnuta energija: trauma, bijes, bol i želja za transcendencijom kroz destrukciju. Za razliku od apolonijske discipline koja strukturira bol, ovdje bol postaje pokretač, sila koja razara granice identiteta i narativa. Bower taj impuls ne igra kao ekstazu, već kao prijetnju ekstazom – stalno odgođenu eksploziju, vibraciju ispod površine koja destabilizira scenu. 

Mala povijest bh. animiranog filma (1961 - 2007), vol. 10

Piše: Vesko Kadić Begović je bio skoro na pragu razočarenja, što ga cijenjeni mentori nisu shvatili, a onda je donio odluku života: raditi onako kako je zamislio, bez obzira na kritike i skeptičke misli drugih. Nije samo Begović vjerovao u sebe i ono što radi. Potvrda je ubrzo došla s Festivala kratkog metra u Beogradu 1985, kada je, bukvalno, dvorana Doma sindikata gdje se održavao festival eksplodirala, nakon projekcije animiranog filma EKG.

Frekvencije harizme: Jamie Campbell Bower – Panartist, vol. 1

Piše: Lejla Panjeta U središtu fenomena arhetipski nesvjesnog zla, kao artikulacije krivnje, potisnutog straha i traume nalazi se Jamie Campbell Bower, čije je lice i tijelo skriveno slojevima lateksa, ali čiji je umjetnički potpis, paradoksalno, postao vidljiviji nego ikad. Pored toga što je čudovišni glas radio sam bez ikakvih tehničkih pomagala, te činjenice da se priprema za šminku i masku radila svaki dan oko osam sati prije samog snimanja, te potpuno različitih karakternih varijacija razvoja tri lika u jednom (Henry, One, Mr. Whatsit), Bower je uspio da pokaže svoje brilijantne i jedinstvene glumačke mogućnosti.