Iz bh. filmske čitanke: “Sin“

Iz bh. filmske čitanke: “Sin“

Piše: Mirza Skenderagić

Sin, 2019. godina, drama, 106. min.

Režija: Ines Tanović; Scenarij: Ines Tanović; Produkcija: DOKUMENT, SPIRITUS MOVENS Zagreb, LUNA FILM Bucharest, MOONO FILM Ljubljana, CUT UP Podgorica; Direktor fotografije: Mitja Ličen; Scenografija: Mario Ivezić; Kostimografija: Sanja Džeba; Muzika: BASHESKIA & EDWARD EQ; Dizajn zvuka: Predrag Doder; Montaža: Šimek Redžinald Uloge: Dino Bajrović, Lidija Kordić, Snežana Bogdanović, Uliks Fehmiu, Emir Hadžihafizbegović, Jasna Ornela Bery, Hamza Ajdinović, Lazar Dragojević, Kemal Rizvanović, Enes Kozličić, Ermin Bravo, Maja Izetbegović, Jernej Kogovšek, Izudin Bajrović, Admir Glamočak...

Svjetskom premijerom filma Sin bosanskohercegovačke rediteljice Ines Tanović otvoren je 25. Sarajevo Film Festival. Riječ je o drugom dugometražnom igranom ostvarenju ove autorke, koje nakon kratkog naslova Neke druge priče (2010) i prvijenca dugog metra Naša svakodnevna priča (2015), jeste, zapravo, treći dio trilogije o porodici i njen svojevrsni nastavak koji se odvija kroz tri generacije. Dok se kratki film Neke druge priče bavi generacijom formiranom u ratu, a u naslovu Naša svakodnevna priča je glavni protagonista 40-godišnji ratni veteran razočaran u postratni život, Sin, biblijskog simbolističkog naslova, filmska je priča o potomcima rođenim u novom mileniju i godinama nakon okončanja rata, a koji sada tragaju za svojim ostvarenjem u društvenom i ekonomskom paklu postdejtonske BiH.

Glavni junak filma Ines Tanović jeste Arman (Dino Bajrović) koji uskoro puni 18 godina, a kojeg su kada je bio beba usvojili Jasna (Snežana Bogdanović) i Senad (Uliks Fehmiu) koji tada nisu mogli imati vlastitu djecu. Jasna je u međuvremenu uspjela zatrudnjeti i roditi sina Dadu (Hamza Ajdinović), što je na koncu utjecalo na Armanovu ulogu u porodici, a i nesvjesno promijenilo Jasnin i Senadov odnos prema njemu. Osjećajući se ugroženim s jedne strane, a cijeli život gajeći bijes u sebi zbog majke koja ga je napustila, prostor svoje slobode i sreće, Arman pronalazi u napuštenoj ruševini gdje vrijeme provodi opijajući se vršnjacima i neprestano upadajući u nove nevolje. Ipak, uskoro se i zaljubljuje u novu djevojku u školi, Analunu (Lidija Kordić), koju zaštiti od dežurnog školskog nasilnika kojeg igra Kemal Rizvanović. Istovremeno, s oznakom „problematičnog djeteta“, a zarobljenog u vlastitom gnjevu i uslovljenog eksplozivnom prirodom, on sve čini kako bi Dadu spriječio u činjenju istih grešaka te zaustavio nagovještaj njegove propasti.

Film otvara scena/kadar iz automobila, s fokusom kamere na Armanovom licu koje iz straha mjenja u jedvaprimijetni i potiskujući trag euforije, povremeno se okrećući prema Jasni i Senadu koji ga s one strane šoferšajbe ispraćaju jednako uplašeni i zabrinuti. Nakon dolaska na aerodrom gdje ne zatiče osobu koja ga je očigledno trebala dočekati, Arman se vraća svojim usvajateljima i u izuzetno dramatičnoj sceni, na njih stručuje sav gnjev koji je godinama držao u sebi. Vješto dramaturški skrivajući ko je osoba koja je Armana trebala dočekati na aerodromu, scenaristkinja i rediteljica dopušta gledateljima da se upoznaju sa glavnim protagonistom, bez da odmah pokleknu pred sažaljenjem. Dok ga s jedne strane gradi kao izuzetno temperamentnog i nasilnog tinejdžera, s druge je Arman i brižni unuk koji bolesnim i teško pokretnim starcima pomaže oko kućanskih poslova, te nježni mladić koji pokušava osvojiti srce jedne djevojke.

Lidija Kordić & Dino Bajrović

Kada je u pitanju narativ, Tanović, dakle, Armanov život gradi postepeno i iz više uglova i sa više odnosa, a isti čini uvjerljivim uz pomoć dužih kadrova, mahom statičnih, te glatke jedva primijetne montaže Redžinalda Šimeka, pa se na koncu stiče dojam da svakodnevnica te porodice teče neprimijetno, bez prekida i lažnih intervencija. Segment koji jeste neuvjerljiv i u scenarističkom i u rediteljskom smislu, jeste scena „ruskog ruleta“ u kabini žičare, koja Armanu posluži kako bi svome glavnom suparniku dokazao da nema šta izgubiti. Ali to svakako nije prihvatljivo kao uvjerljivo izgrađen dio njegove ličnosti, s obzirom da ima brata koji ga voli i poštuje, roditelje koji su ga odbačenog prihvatili, nanu i djeda koji ga bezuslovno vole te djevojku koja želi da bude s njim uprkos svim manama.

Također, određenim nedostatkom u filmu se svakako može smatrati i povremeno neprirodan i neprilagođen dijalog, prije svega situacijama, a zatim i generacijskom uzrastu, npr. kada Arman zatraži oprost od Analune: „Hoćeš li mi molim te oprostiti?“. Međutim, ti propusti u mnogome su prikriveni glumačkim interpretacijama, što stare škole, Emira Hadžihafizbegovića i Jasne Ornele Bery te Snežane Bogdanović i Uliksa Fehmiua koji su uspješno ovladali sarajevskim rječnikom, što nove generacije izrazito talentovanih glumaca od kojih se posebno istakao Dino Bajrović koji je stvorio sarajevskog tinejdžera kakvog ima svaki razred u svakoj školi u Sarajevu, a koji ljubav uporno traži nasiljem.

Najveći problem filma Ines Tanović proizilazi iz odnosa između Armana i njegovih usvajatelja, prepunog jedne neobjašnjive netrpeljivosti, često neartikulisane, prije svega sa Armanove strane, a koji se nesvjesno uklapa u stereotipnu tezu da usvojenik „mora“ prezirati svoje usvajatelje. U ovako kreiranom slučaju, prirodnije bi blo da Arman prezire svoje biološke roditelje, a ne one koji su ga odgojili, jer za razliku od nekoga ko je prepušteno ulici, on je zahvaljujući Jasni i Senadu imao krov nad glavom, hranu, obrazovanje, majčinsku utjehu. Njegova ljutnja tako ne može biti opravdana kao posljedica odbačenosti, jer Arman nije odbačen od svih, već samo od jedne osobe – biloške majke. Nasuprot ovoga, njegova nasilna i energična priroda je savršeno iskorištena kao dokaz suprotnosti svojim usvajateljima, mirnim, staloženim, razumnim ljudima, kakav Arman očigledno nikada neće postati.

Jednu životnu epizodu prekinutu naglo, bez suvišnih objašnjavanja, velikih preokreta, tragičnih raspleta, rediteljica završava jednim malim zagrljajem dvoje otuđenih supružnika, kratkim osmijehom mrzovoljnog tinejdžera koji se pomirio sa djevojkom i koji odlazi po brata kojeg je prethodno ostavio samog.

Pod utjecajem filmova Sjećaš li se, Dolly Bell (1981) i Otac na Službenom putu (1985), Tanović u svome filmskome djelu, također, kreira porodicu koja u metaforičkom smislu predstavlja samo teret, jednu životnu bitku sačinjenju od mnoštva manjih bitaka koje treba dobiti, ali u kojoj se na momente ukaže zraka sunca između sarajevskih ulica. Nadalje, u odonosu sa ranije spomenuta ostvarenja Emira Kusturice, u filmu Sin, Sarajevo je znatno opasniji i beznadežniji grad, s prisutnim islamskim radikalizmom, firmama u fazi raspada, sveopštoj nesigurnosti i beznadežnosti. U njemu su muzičke instrumente zamijenili pištolji i automati, odlazak u kino je postao razuzdani ples u „gluhom disku“, sok i pivo su ustupili mjesto votki i kokainu, a sevdalinka je nestala u elektonskoj muzici dvojca Basheskia i Edward EQ, koja, svakako, ovome gradu dodaje savremenost i podvlači njegovu vječnu raznolikost.

U konačnici, Sin, nije niti dosadno niti zamorno filmsko ostvarenje. Za promjenu odiše gotovo dokumentarističkom živošću, ali uprkos tome, izostao je izraženiji autorski pristup rediteljice, te su obrade teme usvajanja i motiva odbačenog sina, nažalost, ostale suviše zaronjenane u pukoj sarajevskoj svakodnevnici. Ipak, ono zaokružuje jednu tematsku cjelinu u karijeri Ines Tanović, te dopisuje nove stranice ženskog filmskog pisma u bosanskohercegovačkoj kinematografiji, neophodne za njen progesivniji razvoj.

Prethodna
Iz bh. filmske čitanke: “Muškarci ne plaču“
Sljedeća
Iz bh. filmske čitanke: “Pun Mjesec“