Iz bh. filmske čitanke: “Muškarci ne plaču“

Iz bh. filmske čitanke: “Muškarci ne plaču“

Piše: Mirza Skenderagić

Muškarci ne plaču, 2017. godina, drama, 98. min.

Režija: Alen Drljević; Scenarij: Alen Drljević, Zoran Solomun, Produkcija: Deblokada; Direktor fotografije: Erol Zubčević; Scenografija: Mirna Ler; Kostimografija: Sanja Džeba; Dizajn zvuka: Igor Čamo; Montaža: Vladimir Gojun; Uloge: Boris Isaković, Leon Lučev, Emir Hadžihafizbegović, Sebastian Cavazza, Ermin Bravo, Boris Ler, Ivo Gregurević...

Nakon osvajanja nagrada na festivalima u Karlovym Varyma, te Herceg Novom, debitantski film Muškarci ne plaču bh. reditelja Alena Drljevića, prikazan je i pred bh. publikom, na 23. Sarajevo Film Festivalu, u sklopu Takmičarskog programa – izvan konkurencije.

Glavni protagonisti Drljevićevog ostvarenja su ratni veterani i bivši pripadnici Armije BiH, HVO-a i Vojske Republike Srpske, koji su se u proteklom ratu na prostorima bivše Jugoslavije gledali preko nišana na ratnom frontu, a koji se danas bore sa posljednicama tog sukoba, odnosno s posttraumatskim sindromom. Oni postaju gosti izolovanog planinskog hotela kao učesnici radionice čiji je cilj suočavanje s prošlošću, ali put pomirenja i iskupljenja je popločan zlokobnim duhovima koji otvaraju stare rane i pobuđuju nove sukobe. 

Kada je 1975. godine Miloš Forman snimio Let iznad kukavičijeg gnijezda, ni slutio nije da će njegovi likovi ponovo zaživjeti u bosanskohercegovačkoj filmskoj metafori bolesnog društva, zatrovanog ostacima otrova iz proteklog rata na prostorima bivše Jugoslavije. Naime, kao i u Formanovom filmu, i u ostvarenju Muškarci ne plaču, glavni protagonisti su „dobrovoljni pacijenti“, zatvoreni u jednom izolovanom prostoru uz konstantni nadzor psihoterapueta. Ipak, za razliku od nepopustljive tlačiteljice, sestre Ratched u filmu Let iznad kukavičjeg gnijezda, kod Drljevića je nadzor „psihijatrijske ustanove“ povjeren mirnom psihoterapuetu i medijatoru Ivanu iz Slovenije (Sebastian Cavazza), zemlje koja se većinskim dijelom trajanja posljednjeg balkanskog rata, držala po strani. Dok sestra Ratched ima za cilj istrijebiti i posljednje tragove ljudskosti kod svojih pacijenata, Ivan je pokušava vratiti i na taj način oživjeti izgubljene duše, zatočene u mraku svojih ratova.

„Iako je rat završio prije 20 godina, u vašim glavama on još uvijek traje“, kaže Ivan svojim „pacijentima“ na početku mirovne radionice. U nastavku, svaki od likova se otvara pred svojim neprijateljima i iznosi svoj rat, koji je godinama čučao skriven u najdubljim prostorijama njihovih psiha. Dakle, slijedeći upustva psihoterapeuta kako je „najbolji način suočavanja s PTSP-om direktan susret s bivšim neprijateljima“, bivši vojnici ne samo da prepričavaju svoje traume iz rata, već ih i ponovno odigravaju u stilu „Sistema“ Konstantina Stanislavskog, u kojem glumci koriste tzv. „emocionalnu memoriju“, odnosno tragaju za trenutkom iz vlastitog života kada su osjećali traženu emociju, kako bi je mogli ponovo proživjeti na sceni.

I zaista, suočavajući se sa svojim fizičkim neprijateljima, oni zapravo, pobjeđuju one koji su se godinama skrivali u njima, a koji im nisu dozvoljavali da nastave sa svojim životima. Unutarnju borbu glavnih protagonista, reditelj, koji je i sam bivpi vojnik Armije BiH, prikazuje uz pomoć sugestivne fotografije Erola Zubčevića, čije blago tonirane boje kod gledatelja izazivaju osjećaj melanholije, dok klaustrofobični prostori sablasnog planinskog hotela izvan sezone, kojima bivši vojnici tumaraju, ukazuju na bezizlaznost iz mraka njihovih umova.

Također, sam naslov filma posvećen je razbijanju predrasuda o balkanskim muškarcima, stvorenim za ratovanje, zahvaljujući kojima oni uporno bježe od svojih nježnijih strana i u tom bijegu razvijaju jedan, izrazito nasilan odnos prema ženama koji u njihovim očima postaju seksualni objekti (niti jedan lik u filmu nije u sretnoj ljubavnoj vezi). Međutim, iako su njihove ratne ispovijesti iz prošlosti izrazito potresne i teško probavljive, oni u međusobnom sučeljavanju pronalaze motive za smijeh i zabavu, a upravo ovo ispreplitanje tragičnog i komičnog predstavlja još jednu poveznicu sa Formanovim ostvarenjem i dobro poznatim stilom „češkog novog talasa“.

Muškarci ne plaču je film o muškarcima sa Balkana koji plaču, jer nisu stvoreni da budu, niti nemilosrdne ubice, niti ravnodušne žrtve, niti oboje istovremeno. Uzaludnost proteklog rata, film Muškarci ne plaču nikako ne definiše izjednačavajući žrtvu i agresora, već pronalazi tragičnost pojedinačnih sudbina upravo u razdvajanju ove dvije uloge (npr. trojica Bošnjaka pate od PTSP-a jer su u proteklom ratu bili ranjavanji, mučeni, ponižavani, dok Srbina izjeda kajanje jer je morao strijeljati nevine civile). Za razliku od Leta iznad kukavičijeg gnijezda, njegova savremena bh. verzija, ne završava smrću, i dok Poglavica razbija prozor i bježi u slobodu, Drljevićevi „muškarci“ presjecaju zatvorske rešetke u koje su bili zaključani njihovi umovi.

Međutim, u oba slučaja se postavlja pitanje, koji svijet je, zapravo, normalan, a koji je ispunjen ludilom? Onaj koji pripada nama „normalnima“, izvan psihijatrijskih ustanova, a u koji se vraćaju Poglavica okrvavljenih ruku i okorjeli hrvatski nacionalista koji, zbog nemogućnosti da prihvati i spozna tragičnost sudbina svojih neprijatelja, još na samom početku napušta mirovnu radionicu, ili ovaj unutar visokih kamenih zidova, ali bez duhovnih barijera u čovjekovoj unutrašnjosti.

Prethodna
Iz bh. filmske čitanke: “Smrt u Sarajevu“
Sljedeća
Iz bh. filmske čitanke: “Sin“