Quentin Tarantino

Razvoj filmskih tehnika u američkoj kinematografiji

Piše: Lejla Panjeta Historija američkog filma je historija američkog sna: njegovih mitova, strahova i žudnji. Od Griffithovih moralnih freski do Nolanovih misaonih labirinata, film je prošao put od nevinosti do samosvijesti. Tehnologija se mijenjala. Zvuk, boja, CGI, streaming. Ali ostali su  isti impulsi: želja da se zabilježi osjećaj, moralna dilema, i pogled čovjeka u pokretu. Ono što se mijenjalo bio je ton: od mitskog prema refleksivnom, od spektakla prema introspekciji. Replika u filmu The Man Who Shot Liberty Valance John Forda: Kad legenda postane činjenica, štampaj legendu, govori o Americi, ali i o filmu. Kao da ga je čuo Christopher Nolan i dodao: Ili je barem izvrni.

Pogled u prošlost: “Death Proof“

Piše: Sead Vegara Prvi dio filma je snimio koristivši estetiku trash filmova, sve zajedno sa pokretima kamere (Tarantino je sam svoj majstor i ovdje, te potpisuje pored scenarija, režije, glume i posao direktora fotografije), namjerno lošom kvalitetom slike, koja se očituje u iskrzanoj i zrnastoj fotografiji, te prekidima i skokovima u naraciji u vidu gubitka filma (pojedena traka).

Izgubili smo jedinstvenu facu: R.I.P. Michael Madsen

Piše: Marko Njegić Donnie Brasco je pokazao da Madsen može utjeloviti i kompleksnije tough guy likove, što je potvrdio u svom ponajboljem i najzrelijem nastupu u Kill Billu 2 kao Budd, brat negativca iz naslova (David Carradine) koji zdvaja o osveti i smrti. Ta žena (Uma Thurman kao Nevjesta; op.a.) zaslužuje  svoju osvetu i... mi zaslužujemo umrijeti, govorio je Budd.

Strange Darling: Ingeniozna postavka priče

Piše: Sead Vegara Podijeljen na šest poglavlja, Strange Darling pripovijeda zaista neviđenu priču, barem je tako rijetko viđamo u savremenom američkom filmu (ako izuzmemo filmove velikog Quentina Tarantina), te je samim tim autentičan. Cijelo svoje trajanje, koji minut više od sat i po, Mollner vješto koristi mozaični narativ da bi nas naveo na krivi trag ili da ipak posumnjamo u ono što je (toliko) očigledno. 

Pulp Fiction: Casino Royale sa sirom

Piše: Marko Njegić Zato je Pulp Fiction i izazvao senzaciju nakon premijere u Cannesu 21. svibnja 1994, osvojio Zlatnu palmu, zaradio više od 200 milijuna dolara u svjetskim kinima i dobio sedam nominacija za Oscara (pozlatio mu se samo scenarij u godini dominacije Forresta Gumpa). Uspjeh je bio nevjerojatan za Tarantina, dotad poznatog samo po režiji Pasa iz rezervoara i scenariju Prave romanse.