Piše Midhat Ajanović Ajan Ipak ako bih morao izdvojiti jedan od Widerbergovih filmova opredijelio bih se za Četvrt Gavran (Kvarteret Korpen, 1963), jedini njegov film koji sam vidio više puta. U uvodnoj sceni kamera švenka kroz zapušteno radničko naselje u Malmöu u kojem živi radnička klasa slična radničkim sredinama iz talijanskih neorealističkih filmova ili mahalama na rubnim dijelovima Sarajeva u kojima se odvija radnja Kusturicinog Sjećaš li se Dolly Bell.
Piše: Midhat Ajanović Ajan Kuća zla funkcionira kao metafora za socijalističku Poljsku koju Smarzowski vidi kao mračni zatvor u kojem caruju pohlepa, korupcija, izdaja najsvetijih ideala i temeljnih moralnih principa za šaku zlota. Apsurd tzv. socijalizma sadržan je u tome što su ljudi bili gramzivi tamo gdje su darežljivost i odricanje bili uvjet bez kojeg sistem nije mogao opstati. Naravno, ovo nije kretenski antikomunistički film jer samo naivčine za koje je smrt neprovjerena glasina vide stvari crno-bijelo.
Piše: Midhat Ajanović Ajan Tarkovskog su žigosali kao neprijatelja društva zbog njegove navodne religioznosti. Nije bio religiozan, ali je vjerovao. (Istinska poezija dolazi iz našeg osjećaja za religijsko. Pjesnik ne može biti nevjernik.) Ostavio je iza sebe cijelih jedanaest projekata koje mu nisu dali da budu snimljeni. Svijet je ostao siromašniji za, među ostalim, Hesseovu Igru staklenih perli i Camusovu Kugu u filmatizaciji Andreja Tarkovskog kao i za njegov životni san: film Idiot prema romanu Fjodora Dostojevskog.
Piše: Midhat Ajanović Ajan Priča koja počinje sa brutalnom pljačkom u jednom restoranu čega je posljedica šest leševa, vodi ka centru jedne izuzetno dobro organizirane industrije pornografije i prostitucije, sa ženama koje su izvršile plastične operacije da bi ličile na filmske zvijezde. Vodeći istragu Bud se iznenada nađe okružen korupcijom, zavjerama, rasizmom, narkomanijom i drugim prljavštinama unutar vrha policije i politike u Los Angelesu pedesetih godina.
Piše: Midhat Ajanović Ajan Rašomon nas uči kolika je mala mogućnost ljudske spoznaje, koliko je nesigurno naše znanje i koliko se malo možemo osloniti na vlastita čula. I koliko je zapravo beznačajno i nevažno naše bitisanje u svijetu o kojem ništa ne znamo. Mi ne možemo saznati čak ni kako drugo ljudsko biće vidi istu stvar. Kurosawa nam to dočarava tako što sa nekoliko kamera iz raznih uglova snima istu scenu i onda nas pusti da ih sve vidimo. I mi doslovce vidimo različite stvari kao što akteri priče zasnovane na prozi japanskog pisca Akutagawe, o jednom te istom događuju, zločinu silovanja i ubistva, imaju svako svoju verziju.
Piše: Midhat Ajanović Ajan McLaren sebe međutim nije smatrao crtačem, on je sebe vidio kao neku vrstu koreografa koji usklađuje igru i ritam pokreta. Cilj mu je bila harmonija između svijetla, zvuka i vremena. Baš kao klasična muzika, njegovi se filmovi ne tumače već osjećaju. U nečem što je obično kolektivni čin on je individualac, svoje je filmove stvarao sam od početka do kraja - uključujući tu i muziku koju je crtao direktno na tonsku vrpcu.
Piše Midhat Ajanović Ajan: Sa nekoliko briljantnih detalja poput onog kada Porco odbije ponudu fašista da im se pridruži riječima ja sam radije svinja nego fašist, Miyazaki opisuje njegov karakter u kojem se može prepoznati Hemingway - touch, kao i tipični cinizam muškarca srednjeg doba koji naglo postane svjestan prolaznosti.
Piše: Midhat Ajanović Ajan O jednoj takvoj pojavi govori biografski film Martina Provosta Séraphine iz 2008. Film, koji je svojedobno zasluženo nagrađen sa sedam nagrada César, vjerodostojna je biografija naivne slikarice Séraphine Louis, umjetničko ime Séraphine de Senlis, koja je slikala isključivo motive cvijeća i voća organiziranih u kompozicije olujne energije i predočenim ekspresivnim, psihodeličnim bojama koje je sama sastavljala katkada miješajući krv sa temperom.
Piše: Midhat Ajanović Ajan Ingmar Bergman, to je više od četrdeset filmova (među kojima remek-djela poput Sedmog pečata, Izvora djevičanstva, Krici i šaputanja, Persona…) za koje je uglavnom sam pisao scenarije, tri Oscara za strani film, desetine glavnih nagrada u Cannesu, Veneciji, Berlinu, stotinjak teatarskih i dvadesetak televizijskih režija, autentičan opus dokumentarnih filmova i filmske književnosti – sličnu pojavu filmska, i ne samo filmska, historija teško da je zabilježila.
Piše: Midhat Ajanović Ajan Brazil je zapravo najbolja ekranizacija kultne knjige Georgea Orwella 1984 koju Gilliam, da bi imao što slobodniji odnos prema materiji, namjerno nije pročitao nego se oslonio na ono što je o knjizi čuo. Film se trebao zvati 1984 i po kao posveta Fellinijevom filmu 8 i po, ali je prevladao naziv Brazil kako se zvao stari šlager koji opisuje čežnju Amerikanaca da zbrišu iz svoje betonske džungle negdje na jug gdje još ima sunca, zelenila i slobode.
