Piše: Midhat Ajanović Ajan

Filmovi Fatiha Akina pričaju o ljudima koji se vraćaju kući. Taj put vodi iz Njemačke, u kojoj Akin živi i radi, ka Turskoj u kojoj se nalaze korijeni, maternji jezik i vrelo sunce koje ne prestaje privlačiti njegovi junake koliko god da im pogled u njega katkada pržio zjenice. Film Na rubu raja vjerovatno je najzreliji film režisera čija su djela kompozicije sastavljene od tonova koji izbijaju iz dvije kulture.       

Kao da su s rušenjem Zida i ujedinjenjem došli nova inspiracija i impulsi, negdje od kraja devedesetih javljaju se izuzetni autorski profili među njemačkim filmskim stvaraocima. Baš kao i kod velike njemačke filmske generacije iz 1970-tih, Wenders, von Trotta, Herzog, Schlöndorff i prije svih Fassbinder, djela Beckera, Von Donnersmarka, Weingartnera i drugih svoju snagu crpe iz okrenutosti ka vlastitoj socijalnoj stvarnosti, njihovom snažnom društveno-kritičkom sadržaju, te otklonu od formalnih holivudskih konvencija. Među tim novim njemačkim autorima Akin, rođen 1973. u Hamburgu u porodici turskih emigranata, zauzima posebno mjesto jer je ukorijenjen u jednom sloju društva koji je bio uglavnom odbačen ili marginaliziran i čija je slika na filmu tradicionalno uokvirena banalnim stereotipima i uopćavanjima.

Već mu je studentski film Brzo i bezbolno (Kurz und schmerzlos, 1998) direktno donio međunarodni ugled i reputaciju. Slijede filmovi U julu (Im Juli , 2000), Zaboravili smo se vratiti (Wir haben vergessen zurückzukehren, 2001) da bi za Kroz zid (Gegen die Wand,) dobio Zlatnog medvjeda u Berlinu i Evropsku filmsku nagradu te se definitivno ustoličio na mjesto najinteresantnijeg evropskog režisera svoje generacije. Iako sebe smatra njemačkim režiserom Akin veoma drži do svojih turskih korijena pa je tako primajući nagradu u Cannesu izjavio (u stilu Danisa Tanovića) da je to za “njegovu domovinu Tursku“. Iako je u nastavku karijere ponešto proširio tematski okvir, na primjer u filmu Amrum (2025) gdje se na osoben način pozabavio Drugim svjetskim ratom, zadržao je centralna obilježja svoje estetike.

Akin otkriva goleme dramske potencijale koji se nalazi u nevidljivoj Njemačkoj (i Evropi), onoj koja se nalazi u predgrađima prenaseljenim strancima. Tu, daleko od političke, socijalne i medijske pažnje buja život u svojoj punoći i individualne sudbine, koliko god opore i teške, često su mnogo snažnijeg filmskog i dramskog naboja nego one “gore“ kod domicilnog stanovništva. Tako Kroz zid govori o rastrganosti glavnih junaka Cahita i Sibel između tradicije konzervativnog islama i slobodnih seksualnih veza u emigrantskom podzemlju velikih njemačkih gradova što je prikazano sugestivnim filmskim jezikom, kroz furioznu montažu i magičnu muziku koja od prvog do zadnjeg kadra naprosto usisa pažnju gledatelja čak i kod drugog ili trećeg gledanja tog sjajnog filma.

Nakon Kroz zid režirao je dokumentarac o muzičkom životu Istanbula da bi se potom u Na rubu raja ponovo vratio igranom filmu i svojoj omiljenoj temi, strancima, ljudima razapetim između magli svoje svakidašnjice i nostalgičnih sjećanja na žarko sunce domovine. Još je Goethe pisao da prevelike mogućnosti obavezuju (“Die Möjligheit verpflichtet“) i da ograničeni uvjeti stvaranja ne moraju škoditi umjetnosti jer "tek kad je ograničen, majstor se pokaže". U centru ove trodijelne priče i sidro oko kojeg su povezani ostali likovi je Nedžad (igra ga njemačko-turski glumac Baki Davrak) koji je, baš kao i režiser Akin, iz ograničenih uvjeta svog stranačkog porijekla postao sveučilišni profesor čija je specijalnost upravo Goethe. Njegov otac Ali (glumi ga apsolutno savršeno Tuncel Kurtiz) je prva generacija emigranata, udovac i penzioner koji sa svojim sinom “nema ni o čemu razgovarati“, te baza uokolo kladeći se na konje, pije u turskim klubovima i obilazi kupleraje.

U jednom od njih sresti će ocvalu ljepoticu Yeter, prostitutku suočenu sa stalnim prijetnjama svojih sunarodnjaka koji smatraju da je to što radi nedolično jedne muslimanke. Neobičan odnos između Alija i Yeter kojeg će dijelom nevoljko postati i Nedžad završit će tragedijom koja će ih sve troje odvesti u pravcu juga okupanog svijetlom i toplinom sunca; Akinov vizualni lajtmotiv s pomoću kojeg nam bojom i slikom kazuje koliko su korijeni čovjekovi duboki i žilavi. Yeter će put domovine u kovčegu, Ali će u Tursku nakon robije, a Nedžad će pod izgovorom da traži Yeterinu kćerku Ayten otvoriti knjižaru u Istanbulu i konačno naći svoj mir.

Druga priča je o Ayten koja je ljevičarski politički aktivist te mora bježati u Njemačku u potrazi za majkom za koju ne zna da je mrtva. Tamo će sresti njemačku vršnjakinju Lotte koja će se zaljubiti u nju i poći za njom u Tursku, nakon što Ayten ne dobije politički azil. Ayten će u Turskoj završiti u zatvoru, a Lotte će naći smrt. U Tursku će po posmrtne ostatke svoje kćerke krenuti Lottina majka, igra je slavna Fassbinderova glumica Hanna Schygula, koja će u susretu sa Nedžatom početi otkrivati svoju prošlost, snove i ideale iz mladosti zatomljene višegodišnjim praznim građanskim komforom. Na tom mjestu počinje treća priča čiji su “junaci“ zapravo Njemačka i Turska, dvije velike historijski povezane kulture koje u često bolnim bliskim susretima uče jedna od drugoj, ali i o sebi samima, što simbolizira scena na aerodromu u kojoj se mimoilaze dva mrtvačka kovčega - u jednom je Turkinja koja je poginula u Njemačkoj, u drugom Njemica koja je život izgubila u Turskoj.

Akin je jedan od rijetkih filmskih režisera koji je u stanju profilirati filmske junake jednako kompleksno i upečatljivo kao što to uspijeva piscima dobro ispisanih romana; mi u njegovim filmovima ne gledamo dvodimenzionalne likove, već upoznajemo stvarne, žive ljude i njihove sudbine.