Psi: Hronika očekivane smrti

psiPiše: Sanita Bajramović

Kada je 2007. mladi rumunski reditelj Cristian Mungiu trijumfovao u Cannesu sa filmom 4 mjeseca, tri sedmice i 2 dana, bio je to simboličan početak nečega što se u nedostatku bolje definicije nazvalo „Rumunski novi val“, serije odličnih filmova minimalističkog pristupa i socrealističke sive poetike koja uglavnom pripovijeda o svijetu zaostalom iza šinjela Ceausescuove diktature koji nikako da zbaci sa sebe postapokaliptične boje i isti takav ugođaj i prođe kroz duginu svjetlost. Debitantski film Psi Bogdana Mirice tipičan je predstavnik gore opisane poetike, mada neospornog kvaliteta što je potvrdila i Međunarodna federacija filmskih kritičara (FIPRESCI) ovjenčavši ga svojim priznanjem na ovogodišnjem Cannesu na kojem je prikazan u okviru sekcije Un Certain Regard.

Caini; režija: Bogdan Mirică; uloge: Dragoş Bucur, Gheorghe Visu, Vlad Ivanov; 2016.

Roman je momak iz Bukurešta koji nakon djedove smrti dolazi na njegovo ogromno imanje, locirano negdje na rumunsko-ukrajinskoj granici. Jedina ideja koju može imati u vezi imanja je naravno prodaja. Međutim ono što Roman ne zna je da je njegov pokojni djed bio vođa lokalne bande krijumčara, neka vrsta ruralnog Al Caponea čije ime i nakon njegove smrti, kolege mafijaši izgovaraju s dirljivim respektom. Na imanju se noću događaju čudne stvari, u lokalnom jezeru isplivava nečija noga s očitim tragovima testere, Romanov medijator za prodaju misteriozno nestaje, a kao šlag na zlosretnu tortu stiže i Romanova djevojka, savršeno nesvjesna okoline u kojoj se našla i s previše pitanja... Seting sada već nalikuje na ekspres lonac koji će sigurno eksplodirati, jedino se još ne zna tačno kada i na koji način...

dogsReditelj Mirica temeljito je naučio lekciju od proslavljenih prethodnika „rumunskog novog vala“, primijenivši neke već usvojene narativne postupke: vizuelnu jednostavnost, skoro ogoljenost, te grubu, skoro nehajnu narativnu strukturu, koja istini za volju nije isključiva značajka samo rumunskih filmova. Na nju često nailazimo u američkoj nezavisnoj produkciji koja za temu ima živote marginaliziranih protagonista američkog ruralnog svijeta (Joe Davida Gordona Greena (2013), Heart of Winter Debre Granik (2010), spomenimo samo kao primjer ova dva dobro poznata uratka iz recentne indie produkcije). Zatim, dolazak lika iz drugačije, suprotstavljene okoline je okidač za nekontrolisano nasilje ili pokretanje spirale događaja koja će razriješiti već postojeću misteriju.

Nasilje u filmu Psi „uredno“ je najavljeno već u prvim kadrovima, gnusnim prizorom izranjanja odsječene ljudske noge iz dubina prljave bare, i zatim mučnom, predugom scenom „seciranja“ istog ekstremiteta na tanjiru, sopstvenim priborom za jelo od strane starog šefa policije, koji usput rečeno ostaje posljednji na nogama nakon finalne pucačine, the last man standing, čini se još jedan prikriveni ili namjerni hommage američkom filmu.

Vjerovatno zbog prisustva banalnog zla i neizbježnog, fatalnog nasilja kritičar John Bleasdale, neposredno nakon projekcije u Cannesu, ustvrdio je da je na Miricin uradak „jako utjecao (heavily influenced) film No Country for Old Men braće Coen“. No bez obzira da li je i ko sve utjecao na mladog rumunskog autora i da li smo mi u takmičarskom programu ovogodišnjeg SFF zapravo imali čast da svjedočimo zanimljivom hibridu različitih američko-rumunskih filmskih poetika, finalni dojam je da je riječ o emocionalo iscrpljujućem i zahtjevnom, ali filmu definitivno vrijednom gledanja. Namjerno jednostavan („krvavo jednostavan“, da se i mi referiramo na braću Coen), inteligentno scenaristički konceptuiran i narativno strogo kontrolisan, nije zalutao u takmičarski program niti SFF niti Cannesa. Nadati se da će Bogdan Mirică u svojim budućim filmovima možda prevazići neke ograničavajuće i repetitivne aspekte rumunskog novog vala i  postati renesansni autor jedne ionako sjajne kinematografije.

Prehodna
Livada: Red ničega, pa sloj ničega i onda na kraju ništa
Sljedeća
Album: Šarene strane roditeljskog licemjerstva