Livada: Red ničega, pa sloj ničega i onda na kraju ništa

tarlaPiše: Nisad Selimović

Česti su turski filmovi na SFF-u, baš kao i rumunski. Prošle godine je potpuno zasluženo upravo turski film Mustang odnio Srce Sarajeva za najbolji film. Pun života i filmske energije, Mustang je uistinu osvojio srca sarajevske publike i nakon toga otišao u svijet osvajati još neka priznanja. Potpuno je izvjesno da se ništa slično neće desiti sa filmom iskusnog turskog reditelja Cemila Agacikoglua Livada, koji je baš kao kakva ravna livada – bez ikakvog žbuna ili brdašca, drveta ili cvijeća. Suhoparna livada u jesen koja nije zanimljiva nikome, baš tako ni filmska livada ne nudi nikakav specijalan zaplet, ni početak a ni kraj, nego se iste scene smjenjuju kroz cijeli film. I ako ste pomislili da je to majstorluk jednog filmskog maga, bez ičega napraviti nešto, bili bi u pravu da je Agacikoglu zaista i napravio igrani dugometražni film. Njegova Livada, naime, najviše liči na predugački prilog iz dnevnika u kojem uzgajivači malina idu da se bune u drugi grad jer ih država ne otkupljuje i na kraju priloga samo se vrate kućama, jer ih niko nije primio u svoje kancelarije.

Livada; režija: Cemil Agacikoglu; uloge: Ilgaz Kocaturk, Kenan Bal, Serkan Ercan; 2016.

Ne iste, ali dramaturški slične stvari dešavaju se i protagonisti Agacikogluova filma, Tariku. On je vlasnik kompanije koja pravi košulje, a i to se onako usput sazna, koji je u poslovnim dugovima pa je posudio novac od kamatara. Zašto – nemamo pojma; da li je zaista u pitanju životna drama ili je u pitanju bio loš poslovni potez, kockanje, kafana, prirodna nepogoda – nemamo pojma. Kako suosjećati sa glavnim likom ako ste uskraćeni za bitne informacije? Ipak, reditelj većinu filma provodi sa Tarikom u automobilu, snima krupni kadar dok se auto drmusa i fokusira se na izuzetno zabrinuto Tarikovo lice. On je krenuo u posjet roditeljima na selo, kako bi ih premuntao da mu prepišu famoznu livadu koja bi ka nakratko izvadila iz belaja.

Polovicu filma on putuje tamo, polovicu nazad u Istanbul. Usput shvati da je neki lokalni tupan pokrenuo biznis s kamenolomom i cvjetaju mu ruže, pa m valjda u sebi bude pravo krivo. I brat mlađi mu se privali pa krene s njim nazad kako bi mu pomogao. Tarika čak napušta i supruga jer su kamatari dolazili i na vrata. Opet, suosjećanje u filmskoj drami igra golemu ulogu, a ovdje se pitamo, ili sam se barem ja cijelo vrijeme pitao, zašto si pobogu posuđivao pare pa se uvalio u toliku nesreću? Ostao sam i ja, a i svi u kinu, bez ikakvog odgovora. Čak i na kraju filma, osim male naznake da će se agonija odgoditi a ne riješiti, sve je ostalo na istom. Auto, Tarikovo zabrinuto lice i zvuk guma na asfaltu/šljunku/livadi.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
Prehodna
Florence Foster Jenkins: Film bez ijedne pogrešne note!
Sljedeća
Psi: Hronika očekivane smrti