Piše: Sead Vegara
„U nevolji se poznaju junaci!“ glasi stara narodna poslovica. A koliko se možete osloniti na nekoga, prijatelja ili općenito osobu, baš ćete (sa)znati u nevolji. Imati nekoga ko će vam pomoći u svakoj situaciji iz koje ne vidite izlaz, nekoga ko će biti uz vas bilo dobro ili loše. To je pravi prijatelj. Takvi ljudi su rijetkost u današnjem svijetu gdje svi žure za brzom zaradom ne gledajući kuda i (često) preko koga idu. Zapitate se katkad gdje ovaj svijet ide i koliko samo malo (ili puno) treba čovjeku da bude najbolja verzija sebe? Koliko vas vaši vrli prijatelji nadopunjuju i koliko ste spremni (sve) žrtvovati za njih bez da vam trebaju reći: „Hvala“, čak i kada ta riječ ne može ni najbliže opisati ono što ste za njih uradili. Život piše najbolje, najbolnije i najistinitije priče. “Uhvatiti“ jednu takvu živu, tužnu i ličnu priču, uspjelo je novinaru Matthewu Teagueu, koji će je pretočiti u novinarski članak naslovljen „The Friend“, a scenarista Brad Ingelsby prevesti u predložak za film Our Friend (Prijatelji, 2019).
Prijatelji; režija: Gabriela Cowperthwaite; uloge: Dakota Johnson, Casey Affleck, Jason Segel; 2019.
IMDb rejting: 7.3/10
Rotten Tomatoes rejting: 85%
Na samom početku rediteljica Gabriela Cowperthwaite nas uvodi u film sa scenom u kojoj Matt (Casey Affleck) razgovara sa svojom ženom Nicole (Dakota Johnson), koju ne vidimo u kadru, nagovještavajući i dajući okvir priči koju će nam ispričati u narednih dva sata. Rediteljica Cowperthwaite će nas tako voditi kroz film vraćajući nas nazad i naprijed u vremenu, nakon što je Nicole dijagnosticiran rak, te u vrijeme prije kada se tada novopečeni bračni par Teague upoznao sa Daneom (Jason Segel), koji će postati i do kraja ostati njihov najbolji prijatelj. Prijatelj koji će žrtvovati sve svoje, samo da bi olakšao njima dvoma i njihovim dvjema djevojčicama, Molly (Isabella Kai) i Evie (Violet McGraw).
Scenarista Ingelsby vješto je derivirao i nadogradio novinarski članak ostavljajući svoj potpis na scenariju čija će nelinearna struktura priči dati novu dimenziju, iako je do sada pristup nerijetko viđen na filmu. Jasona Segela smo navikli gledati u (urenbesnim) komedijama i odmak od žanra mu je godio, jer u ovoj drami koja nosi i propituje teške teme takav komedijaš ima priliku pokazati prvashodno i druge talente. Segelov Dane tužan je i smiješan tip, koji iako je do sada trebao da se (pro)nađe u životu i dalje ne nalazi svoje mjesto pod suncem. „I feel like Mona Lisa. I've been framed“.
A kada Nicole i Matt budu trebali njegovu potporu, bez da mu išta i nagovijeste, Dane će ostaviti sve, posao, djevojku i doći da živi kod njih da im bude pri ruci. Jer kancer je užasna stvar. U toj isprepletenoj naraciji otkriće se, tj. odmotavaće se priča o Mattu kao ambicioznom novinaru, koji žudi za, „gladan“ je ozbiljnih tema, onih koje mogu i trebaju da promijene svijet, Nicole kao perspektivnoj glumici, Daneu koji se gdje-kad, kako-kad „provlači“ kroz život. Sitnice čine život.
Riječima Suzane Horvat, hrvatske Norahe Jones: „Ljudi su zaboravili što je usitinu važno/u potrazi za svojom srećom izgubili su trag/Ponekad osjete da bi moglo biti drugačije/al' nemaju hrabrosti krenuti putem svjetlosti/A ljubav, jedino ljubav je važna/male stvari, unutarnji mir...
