Piše: Midhat Ajanović Ajan

Prije mnogo, mnogo godina sam na večernjem kursu švedskog jezika upoznao jednu djevojku iz Japana. Nastojeći je impresionirati i pokazati joj kako nisam baš totalno amerikanizirana neznalica spomenuo sam joj tri umjetnika iz njene zemlje koje posebno volim: pisca Koboa Abea, režisera Akiru Kurosawu, te strip-autora i animatora Osamu Tezuku. Ona za prvog uopće nije ni čula dok joj je trebalo nekoliko minuta da se sjeti Kurosawe. Od Tezukinog imena se međutim sva ozarila i govorila o njemu s istim ponosom kao što bi recimo neki Šveđanin govorio o Bergmanu ili Strindbergu. Osobno sam se slagao da je Tezuka stvaralac apsolutno istog ranga i vrijednosti kao i Kurosawa, ali je njegova slava u Evropi tada bila minorna (za njega je znalo uglavnom onih par stotina uvijek istih faca koje su se mogle sresti po festivalima animiranog filma i stripa) dok se Kurosawa smatrao jednim od neupitnih veličina.

U međuvremenu su se stvari iz temelja promijenile. I to ne zahvaljujući Tezuki koji je nažalost preminuo u svojim pedesetim godinama, već prije svih Hayaou Miyazakiu, zbog kojeg su japanski animirani filmovi na zapadu postali veliki hit, zapravo već desetljećima su najvitalnija alternativa Hollywoodu. Bez obzira na Tezuku i druge, Miyazaki je zasigurno najznačajniji anime autor u povijesti, kao i najvažniji japanski filmski autor uopće koji je djelovao u zadnjih recimo dvadeset godina sa statusom u svjetskom filmu kakav je od svih japanskih filmaša do sada eventualno jedino uživao spomenuti Kurosawa.

Miyazaki je 1963. diplomirao političke i ekonomske nauke, ali se već tokom studija afirmirao kao crtač i pisac japanskih manga-stripova koji se u toj zemlji objavljuju u milionskim tiražima. U početku je bio pod snažnim utjecajem Tezuke, za kojeg u brojnim intervjuima kaže da ga osjeća kao "starijeg brata". Kao animator Miyazaki počinje raditi na TV-serijama, a kasnije i dugometražnim filmovima kao suradnik koju godinu starijeg kolege Isaoa Takahata. Prvi projekti koji je potpisao kao režiser (zajedno sa Takahatom), serija Heidi (1971) i dugometražni prvijenac Lupin Treći: Dvorac Cagliostro (1979) ostvaruju pristojne komercijalne rezultate u Japanu, dovoljne da se dvojica animatora osamostale i osnuju vlastitu produkciju "Studio Ghibli" koji će u narednih dvadesetak godina realizirati preko dvadeset dugometražnih animiranih filmova (desetak u režiji samog Miyazakia) što će ga učiniti najuspješnijim japanskim filmskim producentom svih vremena.

Prvi „Ghibliev“ film bio je Nausicaä u Dolini vjetrova (1984), rađen prema njegovom istoimenom strip-serijalu, koji se kao i slijedeći projekti Moj susjed Totoro (1988) ili Porco Rosso (1992) distribuiraju i u USA, dok mu epski spektakl Princeza Mononoke (1997) donosi godišnju nagradu za najbolji japanski film (prvi anime koji je tu nagradu dobio), rekordni prihod u domaćim kinima kao i distributerski ugovor s Disneyem. Spirited Away (2001) ne samo da biva nagrađen u Berlinu i dobiva Oscara, nego već u prva četiri dana prikazivanja u Japanu zarađuje 15 milijuna dolara što ga čini komercijalno najuspješnijim filmom u toj zemlji uopće - na trećem mjestu je Princeza Mononoke (na drugom je Cameronov Titanic). Noviji projekti kao Živi dvorac (2005), Vjetar se diže (2013) i Dječak i čaplja (2023) ne ponavljaju ranije uspjehe, jer ih je naprosto nemoguće ponoviti, ali Miyazakia zadržavaju na krovu svijeta.

Od samog početka Miyazakieve karijere zapažaju se osnovne značajke koje će obilježiti njegovo kompletno stvaralaštvo. Na tematskom i pripovjednom planu, u kreiranju kostima i arhitekture inspiracija dolazi iz Europe. Ne samo da su scenografski elementi bliži europskoj tradiciji nego Japanu, već je europska kultura, kao starogrčki epovi ("Nausicäa" je ime uzeto iz Homerove Odiseje), Biblija, nordijske legende, klasična i moderna europska književnost, ugrađena u samu osnovu njegovih strip i animacijskih priča. Svi njegovi radovi uglavnom se i oslanjaju na poznatu literaturu nastalu u Europi i Americi.

Tako je Lupin Treći u osnovi priča konstruirana na osnovu serije romana Mauricea LeBlanca o džentlmenu provalniku Arsenu Lupinu, Heidi je baziran na istoimenom romanu švicarske spisateljice Johanne Spyri, Laputa: Nebeski dvorac (1990) pun je citata iz  Swiftovih Guliverovih putovanja, divovski crvi u Nausicäa u Dolini vjetrova su preuzeti iz romana Dina Franka Herberta i tako dalje. Svi Miyazakievi filmovi zapravo su konstruirani sjedinjavanjem najrazličitijih umjetničkih tradicija, filozofije i kulturnih kodova u blistavi mozaik blizak i razumljiv svakome. Svi njegovi filmovi su moderne, multikulturne bajke koji su japanskog državljanstva, ali im je prirodno okruženje i domovina cijeli svijet.        

Ipak, uprkos milionskoj publicu u Japanu, evropskim motivima i kult-statusu na Zapadu holivudiziranim su evropskim distributerima trebala skoro dva desetljeća da „otkriju“ Miyazakia. Tako su sa zakašnjenjem od devetnaest godina „premijerno“ prikazali neizrecivo šarmantni Moj susjed Totoro i samo godinu dana mlađi Kikina kurirska služba. Film je jedna vrsta modernističke bajke o djevojčici-vještici Kiki, svojevrsnom prethodniku Harryja Pottera, koja na svojoj metli leti u savremenom ambijentu kojeg je Mizayaki kreirao stapanjem arhitektura uzetih iz više evropskih gradova. Naima drugo bitno obilježje Miyazakijeve filozofije je, baš kao i u slučaju drugih anime-autora, općenito interes za ekologiju i posebno odnos čovjeka i grada. Veliki grad je glavni razlog uništavanja prirode i suštinski uzrok katastrofa koja su zadesila čovječanstvo i cijelu planetu. Miyazaki stoga sve vrijeme traga za humanim gradom, takvim koji živi u susjedstvu sa prirodom koju nije sasvim progutao. Takav grad-utopiju on radije vidi u tradiciji europske (naravno, bitno romantizirane) nego japanske arhitekture. Grad Koriko u kojem Kiki živi predstavlja kombinaciju Napulja, Pariza, Lisabona, Amsterdama, Londona i osobito Stockholma.

Miyazaki je više puta bezuspješno pokušavao pribaviti prava od švedske spisateljice Astrid Lindgren, autorice slavnog djela dječje literature Pippi duga čarapa što je bio razlog njegova svojedobnog dolaska u Švedsku. Boravak u Skandinaviji i Baltiku snažno ga se dojmio tako da njegov idealni humani grad često izgleda poput malih gradova sjeverne Europe. Zanimljivo je da je nakon Švedske Miyazaki otputovao u Italiju. Iako su mu cilj bile i Crna Gora i Hrvatska zbog rata koji je tada bjesnio nije se odlučio za taj put. Svrha puta bila je pribavljanje materijala za Porco Rosso koji sigurno nije njegov najreprezentativniji rad, ali meni osobno je to najdraži film ovog velikog anime-artista. Pozadina filma su idealizirane slike malih otočkih gradova, vedro nebo i toplo more, motivi koje Miyazaki nalazi na Jadranu.

Vrijeme radnje su godine pri kraju Prvog svjetskog rata, a mjesto je Balkan i Jadran u ozračju najrazličitijih zavjera koje prate rađanja fašizma. Piloti-veterani organizirani u letačku službu "Piloti Jadrana" lete svojim dvokrilcima između prelijepih gradića na otocima. Jedan od njih je Marco Porcello, pilot koji nastavlja da leti iako je izgubio svoje ljudsko obličje. Nakon što je njegov avion tokom jedne ratne bitke pogođen, on se našao u međuprostoru između smrti i života. U skladu sa istočnjačkim shvaćanjem smrti njegov duh se preselio u novu formu života - svinju. Međutim, Porcello je ipak preživio i vrati se s te granice između života i smrti kao Porco Rosso, čovjek u tijelu svinje. On odlučuje da ipak nastavi letjeti, jer "svinja koja ne leti samo je obična svinja". Sa nekoliko briljantnih detalja poput onog kada Porco odbije ponudu fašista da im se pridruži riječima "ja sam radije svinja nego fašist", Miyazaki opisuje njegov karakter u kojem se može prepoznati "Hemingway- touch", kao i tipični cinizam muškarca srednjeg doba koji naglo postane svjestan prolaznosti.