Piše: Vesko Kadić
Kao što je evidentirano djelovanje autora kratkog metra koji nisu snimili ni jedan cjelovečernji igrani film (S. Mrkonjić, M. Fehimović, P. Ljubojev, V. Balvanović i V. Stojanović), činjenica je da su postojali redatelji koji su snimali i jedan i drugi filmski rod, ali daleko u manjem broju u odnosu na njihove kolege-dokumentariste. Jedan od prvih redatelja koji je snimao i prve bh. dokumentarne filmove, kao što je snimio i igrani film Crni biseri, isključivo s domaćim filmskim kadrom, bio je Svetomir-Toma Janić. U istom kontekstu moguće je promatrarti i stvaralaštva H. Krvavca, G. Šipovca, M. Kosovca, Z. Lavanića i B. Čengića, o kome ćemo pisati nešto kasnije u okviru predstavljanja “Sarajevske škole dokumentarnog filma“.
Svetomir-Toma Janić, (rođen je u Sopotu kod Beograda 1922, preminuo u Sarajevu 1984.), nakon završene gimnazije postaje ilegalac u nekom tajnom pokretu, da bi 1943. godine bio uhapšen i interniran u Njemačku, a nakon bijega iz tamošnjeg logora pridružuje se partizanima u Sloveniji. U “Avala-filmu“ radi od 1947. godine, da bi naredne godine prešao u Sarajevo, gdje se najprije zapošljava u “Bosna-filmu“, a potom postaje slobodan filmski umjetnik. Režirao je i pisao scenarije za kratke i igrane filmove, a dokumentarni filmovi prikazani su mu na brojnim festivalima. Javljao se tekstovima i esejima u Oslobođenju i Odjeku. Držao je predavanja iz oblasti kinematogtafije u većim mjestima tadašnje SRBiH.
Poslije snimanja za mjesečnike, prvi dokumentarni film bio mu je Bitka na Neretvi (1951) koji obrađuje prvu etapu izgradnje hidrocentrale na Jablanici. U uvodu filma dati su prizori krajolika kroz kojih se probijala neukroćena Neretva, čiju će snagu kasnije koristiti moćne turbine hidrocentrale. Kako je izgradnja hidrocentrale napredovala, tako je narastao broj snimljenih kadrova koji će činiti dokumentarni zapis o razvoja najvećeg graditeljskog poduhvata u to doba u BiH. Snimatelj je bio Eduard Bogdanić. Kreševski kovači (1953) predstavlja drugi Janićev film koji je nastavak teme “čovjek i rad“, a konkretno se osvrtao na zanimanje kovača u gradiću Kreševo koji je bio središte kovačkog zanata u BiH. I dalje se zadržavajući kamerom među radnicima, ovoga puta u željezari u Zenici, filmom Hoo-ruk (1954), Janić prikazuje zacrtani rad na proširenju zeničke željezare. Urbanu temu smjestio je ovaj autor u grad soli Tuzlu koja usljed dugogodišnje eksploatacije ovog “bijelog zlata“ vremenski počinje da tone, a jedini spas za taj dio naselja je preseljenje na čvrsti teren. Bio je to film Bijeli ugriz (1957) koji govori i o planskom nicanju novog dijela grada. Ni sljedeći Janićev film ne odmiče se od teme izgradnja, pa tako ovoga puta u njegovom dokumetarcu Tek je počelo (1957) vidimo podizanje velike željezare livničkog tipa u Ilijašu, nadomak Sarajevu.
Nakon realzacije filma Crni biseri (1958) Svetomir-Toma Janić vraća se dokumentarnom filmu s djelom Sutjeska (1959) koji predstavlja jednu poetičnu impresiju snimljanu na terenima Sutjeske, gdje se u ratu odvijala velika pobijedonosna bitka s Nijemcima. Dojmljivim snimcima pridonijela je kamera Miroljuba Dikosavljevića. Svojim snagama (1961), 10. april 1963 (1963) i Jedan vijek je prošao (1964), filmovi su u kojima Janić ni tematski, a niti idejno ništa novo ne donosi, a s kojima se, može se slobodno zaključiti, “vrti u krug“ klasičnog pristupa dokumentanom zapisu, već naviknutom kod mnogih autora u prvim desetljećima razvoja bh. dokumentarnog filma.
Raznovrsnost rodova i tema
Kao drugog autora dokumentarnih filmova koji je snimao i cjelovečernja igrana djela, predstavit ćemo Hajrudina-Šibu Krvavca (1926-1992.) koji je na filmu od samih njegovih početaka u BiH. Radio je veliki broj dokumentarnih, namjenskih, propagandnih filmova, a realizirao je i kratki igrani film Djeco čuvajte se!, kao i animirani lutka-film Miss zelengrada. Svoj prvi cjelovečernji igrani film Vrtlog (1964) režira zajedno s Gojkom Šipovcem, a storiju Ada potpisuje sam. Isto kao i Janić i Krvavac je režirao storije više mjesečnika, da bi 1952. godine debitovao s filmom Uspomene s pruge koji obrađuje razvoj izgradnje pruge Doboj-Banja Luka. Kamera (Esad Tahmiščić) prati dolazak inozemnih omladinaca na volonterski rad u Jugoslaviju. Osim zajedničkog udarničkog rada omladinaca iz cijelog svijeta, dolazi i do spontanih manifestacija prijateljstva prožetog sa solidarnošću slobodoljubljivih mladića i djevojaka, iza čijeg rada i druženja ostaju samo lijepe uspomene koje će vječno živjeti i pamtiti.
Krvavac užubanim tempom nastavlja sa snimanjem filmova, pa ako tko ima živaca da detaljno prouči njegovu filmografiju uvidjet će da je to redatelj koji se non-stop nalazio iza objektiva filmske kamere, zajedno sa svojim provjerenim i iskusnim snimateljima. Jedno je evidentno: nije bio sklon filmskom eksperimentu. Filmovima: Poplava (1953), riječ je o izlivanju rijeke Save koja je poplavila velike komplekse zemljišta, obiteljske kuće, čitava naselja s ulicama, dok prava drama nastaje oko održanja vještačkih nasipa koji prijete da popuste pred nabujalom bujicom; Oteta zemlja (1954) na sličan način govori o vječitoj temi “borba čovjeka s prirodom“, s tim da je fokus dat na ljudima koji u nedostatku plodne zemlje na samoj delti rijeke nastoje kultivirati bezrodni krš (snimatelj je bio Ognjen Miličević, s kojim Krvavac nastavlja daljnju i čestu suradnju); Planinci (1954), stara priča, ovoga puta, o vlašičkim stočarima i načinu njihova života u dugim zimskim mjesecima, i koji nakon jedva izdržane zime sa svojim stadima s proljećnim danima pronalaze daleke pašnjake na kojima će prehraniti svoje stočno blago – Krvavac se bavi problemima više lokalnog značaja, bez namjera da mu se oni tumače na način sklon nekim autorima umjetničkog filma.
Sa socijalnih tema, Krvavac filmom U dolini Neretve (1954) prelazi na putopisnu priču o Konjicu i njegovoj okolini. Slijedi film iste tematike, ovoga puta je to priča o jednom starom gradiću, pod najbanalnijim naslovom U starom Tešnju (1955). Jedan po svemu kontra film je sljedeći filmski zapis Krvavca Dolina radosti (1955) koji predstavlja “slikovnicu“ iz sarajevske Pionirske doline i njenom zoološkom vrtu, a sljedeće godine filmom Sa zagrebačkog velesajma (godinu kasnije snimit će film na istu teme i s istim naslovom) odlazi u krajnost jedne propagandne reportaže. Potpuno druge tematike od dosadašnjih, film Na stranputici (1956) donosi sliku ljudi koje je alkohol izbacio iz normalne životne situacije, a kojih društvena zajednica pokušava rehabilitacijom vratiti u život dostojan čovjeka.
Slijede dva filma u korežiji, prvi Poplave (1960) s Milutinom Kosovcem i Maj 1960 (1960) s Pjerom Majhrovskim, Krvavac snima, stječe se dojam, samo da bi “dokazao“ da mu je život bez kamere promašaj. Krvavac je snimio i nekoliko namjenskih filmova kao što su Velepekara (1957), Zrno i hljeb (1957) i Mlinarska industrija (1960) koji nemaju neko drugo značenje osim propagandnog. Potom, opet slijedi nekoliko potpuno nevažnih filmova sve do pojave kratkog igranog Djeco, čuvajte se! (1961), namijenjenog edukaciji djece kada je u pitanju saobraćajna kultura. U filmu kojeg je snimio veteran bh. kinematografije Eduard Bogdanić igra Đorđe Pura koji u otvorenom automobilu, sa suvozačem psom Vučkom, obilazi saobraćajem opterećene ulice i raskršća, i prosvjetnim primjerima pokazuje kako se djeca trebaju ponašati na ulicama jednog grada.
Na početku filmografije navedeno je da se Krvavac okušao u skoro svim filmskim rodovima, što dokazuje i lutka-film Miss zelengrada (1962), kroz priču u kojoj djevojčica i dječak oduševljeni prisustvuju izboru za najljepšu djevojku grada spomenutog u naslovu filma. Dječak sanjari ovaj izgled prijateljice, sličan pobjednici izbora za miss, no kada ga ona ljutita napusti i odlazi s drugim dječakom, on ostaje srećan jer je to ipak bio samo san. Nakon dvije godine pauze (jer je vjerojatno pripremao neki duži projekt), Krvavac snima već spomenuti omnibus film Vrtlog, i od tada, uz nekoliko propagandnih filmova, gubi mu se svaki trag bavljenja kratkometražnim filmom.
Filmovi s temom NOB-a
Redatelj koji je imao skoro podjednaku minutažu kada su u pitanju kratki dokumenentarni i cjelovečernji igrani filmovi bio je Gojko Šipovac (1926-2012.), rođen u Nevesinju, a na film dolazi neposredno poslije oslobođenja zemlje 1948. godine. Režirao je oko dvadesetak dokumentarnih i pet igranih filmova, a za najuspješniji dokumentarni film Priča o jezeru 1955. godine dobiva prvu nagradu žirija i diplomu kritike na festivalu u Puli, koji je u to vrijeme bio natjecateljske kategorije za oba roda. U većini dokumentarnih, kao i u svim igranim filmovima Šipovac se bavio tematikom iz NOB-a.
Prvi kontakt s filmskom vrpcom Šipovac ima već u mjesečniku br. 17, gdje je zajedno sa Slobodanom Radulovićem režirao storiju o bosanskohercegovačkom selu koje mnogo ne zaostaje za razvojem jednog grada. Nakon još niza priloga za mjesečnike, šest godina kasnije ovaj redatelj snimio reklamni film Elektroremont, o poduzeću iz Sarajeva koji obavlja kako sam naslov kaže remont raznih vrsta elektromotora. Filmovima Čelik, Autoprevoz, Bosna transport, Naši vatrogasci i Mljekara u Sarajevu, svi snimljeni u istoj 1953. godini, Šipovac je nanizao niz reklamnih objava koji pored prikaza svojih namjena nisu imali nikakvu drugu svrhu. Tek će filmom Tri storije o Varešu (1954) uraditi jedan ozbiljni dokumentarni zapis o bh. gradiću i njegovoj povijesti od 15. stoljeća do naših dana. Potrebno je naspomenuti da je film snimio majstor kamare Jan Beran, što je znak da je kinogledatelj uživao u ljepoti crno-bijelih kadrova.
Nakon ovog dokumentarnog opisa dugog trajanja jednog gradića, Šipovac će se ponovo vratiti reklamnom filmu, da bi uslijedio njegov najznačajniji dokumentarni film Priča o jezeru (1955), koji govori o stvaranju jablaničkog vještačkog jezera, i hidrocentrali koja bi trebala da znači boljitak za sve građane BiH, ali i gubitak za obitelji koji su se morali iseliti sa svojih stoljetnih ognjišta. Dirljive snimke opraštanja čovjeka na pragu svoje kuće iz koje iznosi sve osim golih zidova (mjesto Ostrožac) – zabilježila je kamera Eduadra Bogdanića.
Filmovima Iza perona (1956), koji govori o razvoju željeznice u BiH; Dalekovod (1957), koji opisuje rad na dalekovodu Jajce–Zagreb; Ploče – luka na delti Neretve (1958. u korežiji s H. Krvavcem), predstavljaju slike nicanja lučkog grada koji će željeznicom biti spojen sa Sarajevom; Voda (1959), prikazuje prizore s jedne od najvećih ponornica na svijetu rijeke Trebišnjice; Niste krivi (1962), priča o majci kojoj su okupatori ubili pet sinova (snimatelj Bakir Tanović) – Šipovac se dotiče suvremenih tema, ali ne toliko bitnih za stvaralaštvo redatelja koji će 1964. godine zajedno s Krvavcem režirati omnibus film Vrtlog, a priču Močvara radit će samostalno. Nakon prvijenca na igranom filmu, Šipovac režira Dan prvi (1965), koji je snimljen povodom 20. godišnjice oslobođenja Banja Luke, da bi 1967. godine ponovo stao iza kamere svog drugog igranog filma Sretni umiru dvaput, čije će kadrove kamerom ovjekovječiti talentirani Đorđe Jolić. Nakon ovog igranog filma ovaj će redatelj režirati samo jedan dokumentarni film, i s njime se neslavno oprostiti od kratkog metra, ako se uzme u obzir da je ipak realizirao jedan slavan dokumentarni zapis Priča o jezeru.
