“Love Tactics“: Egoizam je pobijedio heroizam

“Love Tactics“: Egoizam je pobijedio heroizam

Piše: Lejla Panjeta

Sve prave su ljubavi tužne…

Postoji izreka da je sve dozvoljeno u ljubavi i ratu. Rat ne poznaje nikakve dozvole niti ima ikakvog smisla. U njegovoj blizini nikome nikada ne treba poželjeti da se ikada nađe. U književnosti, filmovima, tuđim i ličnim iskustvima sve je u ljubavi već viđeno. Da li je besmisleno, to je pitanje ljudske prirode koja se mijenja kroz vrijeme i socijalno-kulturološke normative dozvola. Onome ko nije iskusio rat, neće ništa nedostajati, ali onome ko nikada nije volio nedostajaće iskustvo ljudskosti i heroizma.

Eros i Thanatos (grčki bogovi ljubavi i smrti) dva su psihološka principa koji funkcionišu po suprotstavljenim instinktima. Jedan je strah od smrti, a drugi je želja za životom. Želja i strah se manifustuju kroz hormone. Leptirići ili grčevi u stomaku, napetost u grudima, dekoncentracija i slično su nuspojave stanja zaljubljenosti. Apolonski i dionizijski princip, koji je Nitzche analizirao kroz grčke tragedije, predstavlja suprotnost formalne ljepote i destruktivnog ciklusa rođenja i smrti. Oba principa materijalizuju se kroz stanja zaljubljnosti. Rat i ljubav imaju mnogo toga zajedničkog. Divljanje hormona adrenalina, serotonina i dopamina karakterišu stanja žudnje i straha. Hormoni sreće uništavaju naš nervni sistem, jer rade na principu „daj mi još“. Stanja adiktivnosti uzrokuje kombinacija ovih hormona koja se otela kontroli. Stanje zaljubljenosti upravo je stanje koje se ne može kontrolisati.

Ljubav na Zapadu

Od klasičnih tekstova, usmenih predanja i legendi, sve do modernih ekranizacija velikih ljubavnih priča, zaljubljenost opčinjava svojom ludošću koja vodi tragičnom kraju. Jesu li sve prave ljubavi tužne? Zaronimo li u svijet Grčke naići ćemo na inceste (Edip), djecoubice (Medeja), čerečenje (Orfeja su raskomadale žene koje je nakon smrti voljene Euridike prezreo), prevare i ratove, ali i lojalnost (Odisej se Penelopi vraća nakon više od jedne decenije). Olimp zapravo postoji zahvaljujući Zevsovim seksualnim izletima i ljubomori Here, koja mu je bila sestra i žena.

Srednji vijek obiluje tragedijama u ljubavi, koja je smatrana ludilom i zlom ukoliko nije u skladu sa normama i hijerahijom društva. Romeo i Julija klasični su primjer koji svakom današnjem tinejdžeru padne na pamet kada je „starcrossed love“ u pitanju. Ništa manje tužne nisu priče o Drakuli i Mini, Heatcliffu i Kathy, Antoniju i Kleopatri, Tristanu i Izoldi, itd. Stvarna priča o Danteovoj ljubavi na prvi pogled uljeva strahopoštovanje. Navodno je Beatrice vidio samo dva puta u životu, a bila je inspiracija za sva njegova djela. Nažalost, između njih se nikad ništa nije desilo.

Ljubavnici ne mogu biti skupa, jer im to ne dozvoljava društvo (šta će reći komšije?) ili se dešava situacija „zapisana u zvijezdama“ u kojoj se neka informacija pogrešno protumači ili tajming nečega nije pravi. Iste ove priče vidimo i u modernoj književnosti i/ili filmovima Sjaj u travi, Dr. Živago, Love Story, Ana Karenjina i slično. Orijentalne priče u odnosu na „lektirsku“ zapadnu ljubavnu mitologiju mnogo su okrutnije.

Ljubav na Orijentu

Biblija i Kur'an ne poznaju priče o strastvenoj ljubavi, mada se u Kur'anu pojavljuje priča o Jusufu i Zulejhi, sa osnovnim karakteristikama: kidanje njegove košulje sa leđa i kasnije Zulejhino svjedočenje o njegovoj čistoti i nevinosti. Tomas Mann ovu priču (junaci se zovu Josip i Lila) adaptirao je od Abdurrahmana Džamija, koji je ovaj ljubavni ep, nekim neobjašnjivim čudom, doveo do sretnog kraja. Zulejhi se povrati vid i mladost, a Jusufu melek Džibrail otvori srce prema njoj. Naravno, tu je kraj, nema nekog happyedninga na koji smo navikli u romantičarskom Hollywoodu, ali nema ni bespotrebnog umiranja.

Jusuf i Zulejha je priča o adolescentskom ponosu, egocentrizmu i okrutnosti lijepog muškarca prema ženi koja ga iskreno voli. Mannov Josip se ponaša kao tinejdžer. Svi me vole, a mene baš briga. Ipak, on Zulejhu veoma želi, čak je i namami svojim flertovanjem. Žena kastiranog Porfirogeneta, poludi od ljubavi za mladim Jusufom, no u momentu njihovog seksualnog sjedinjenja, Jusufu se pojavljuje vizija oca, figura kastracije, zbog čega Jusuf bježi, a Zulejha mu pokuša strgnuti košulju sa leđa. Isti motiv košulje pojavljuje se kod Manna u sceni u kojoj otac Jusufu govori da obuče košulju dok se sunča pored bunara, koji je simbol njegovog predstojećeg herojskog putovanja u nepoznato. Zulejha Jusufa optuži za silovanje i naredi da ga se bičuje, samo da bi iz tamnice moga čuti njegov krik. Psihopatija 101. Mučeći njega, muči i sebe, a u tom ljubavnom bolu potpuno oslijepi i uništi se. Godinama kasnije sretne ga i prepozna po glasu, a vidjevši njenu iskrenu ljubav i žudnju za Jusufom Bog se smiluje i udovolji njenim željama.

Psihopatske sklonosti su takođe karaktristika jedne od najljepših arapskih priča koje je zapisao perzijski pjesnik Ganjavi Nizami. Medžnun na arapskom znači lud. Qays se ludo zaljubi u Lejlu. Piše pisma, pjeva pjesme, ponaša se kao luđak na ulici, tako da dobije nadimak Ludi. Lejlin otac ne dozvoljava da se kćerka uda za nekoga za koga svi misle da je lud. Udaje je za drugoga. Medžnun odlazi u pustinju i živi i priča sa životinjama. Lejla zbog ljubavi za njim umire, a njega nađu mrtvog pored njenog groba.

Ptica i ruža

Da ljubav uzrokuje pomračenje uma pokazuje i još jedna orijentalna legenda, koja ima mnogo varijacija, a preradio ju je i Oscar Wilde. Priča o ptici i ruži, anadolskog je porijekla, a poslužila je i kao motiv za roman i seriju Ptice umiru pjevajući. U originalnoj priči radi se o bijeloj ruži i ptici koja se u zaljubi u ružu. Više puta ruža odbija pticu i ponaša se izuzetno oholo i nezainteresovano, dok na kraju ne kaže da je njena boja bijela i da predstavlja mir, tako da ona ne može nikoga voljeti, jer je boja ljubavi crvena. U drugim verzijama ruža se ismijava ptici i kaže da je ljubav nemoguća, jer joj ptica ne može ni prići. Ptica se približi ruži i probode svoje srce na trn, kako bi joj pokazala koliko je voli i da je moguće da budu blizu jedno drugoga. Krv oboji bijele latice u crveno. Ruža u tom trenutku pokaže svoje pravo lice. Svo vrijeme skrivala je od ptice koliko je bila zaljubljena u nju, zato što je znala da je njen životni vijek kraći i nije htjela da ptica poslije njene smrti pati za njom. Bog se umiješao na kraju obojivši pticu u bijelo kao simbol mira i proglašavajući crvenu ružu simbolom strasne ljubavi. Žrtva i sreća žrtvovanja za sreću voljenog je bezuslovna i nerazumna. Takva jedino može biti ljubav. Upravo to je ono što je tragično, ali i herojsko u činu davanja sebe drugome. Ovo su priče čije motive i arhetipe nalazimo u cjelokupnoj umjetnosti koja govori o ljubavi. One su svevremene.

Lütfen Cevap Veriniz

Pet svjetova ljubavi

Hubris (oholost) junaka kažnjena je kroz nemesis (nešto sudbinsko što dovodi do tragičnog kraja). Campbell heroja definiše kao nekoga ko je spreman učiniti djelo veće od njega samog. Ovo znači da je junak svako ko prevaziđe svoje potrebe i iskontroliše svoj ego na takav način da njegovo djelo proizvede transformaciju sopstvenih granica ličnosti u neko dobro za nešto van samog sebe. Sve generacije (boomeri, X, milenijalci, Z) čitaju ove mitološke obrasce jednako. No, danas na meniju popularnih ljubavnih priča preovladavaju romantične komedije, koje nastaju iz žanra melodrame, pa stoga ne mogu imati tragičan kraj. Zanimljivo je da je riječ romantično upotrijebljena prvi put u 19. vijeku i odnosi se na romantičarski pokret u umjetnosti (vrstu stiha), no još u 12. vijeku u Francuskoj se odnosila na nešto vulgarno i na stihove koji su kavaljerskog karaktera. Ova vulgarnost vuče porijeklo od rimskog stila, za razliku od latinskog koji je smatran otmjenim. Goetheov romantičarski Verter od ljubavnih jada izvršava samoubistvo. Romantično i danas doživljavamo kao nešto pretjerano, sladunjavo, otrcano, prolazno i neistinito. Za razliku od ljubavi, romantično znači poigravanje sa ljubavlju.

Analizirajući mitologije ljubavi, Campbell je podijelio ljubav na pet kategorija. Najniža je ljubav između sluge i gospodara (religijska i socijalna ljubav). Na četvrtom mjestu je prijateljska ljubav (bazirana na razmjeni mišljenja), a na trećem je ljubav roditelja prema djetetu. Drugo mjesto zauzima bračna ljubav (zajedničko dijeljnje životnih rituala). Na prvom mjestu je prava ljubav koja ne poznaje pravila i granice svjetovne ili sakralne. Ova ljubav prevazilazi prve tri čakre (instinkt za preživljavanjem, seksualni instinkt i instinkt za odbranom; „u se', na se' i poda se'“) i otvara energiju cijelog tijela ka spiritualnom svijetu sjedinjenja sa univerzumom, budeći zmiju (kundalini energiju) kroz svih sedam energetskih tjelesnih centara. Ljubav koja transcendira kroz kontinuum vremena i prostora, ljubav koja uključuje sve prethodne i za koju svijet ne postoji. To je, kako kaže Campbell, ljubav Boga prama smrtniku (Krišna i Radha). To je ljubav koja nas čini herojima. Sama po sebi ljubav jeste herojski čin. I sa njom nema romantičnog igranja. Zato mora biti ozbiljna.

No, danas je postala kompromisna. Zbog previše razočarenja i tragedija u vijestima, distrakciju tražimo u sladunjavom i prolaznom. Teme tužne ljubavi nisu nam zanimljive, jer egoizam 21. vijeka ne poznaje utapanje u drugome. Heroizmu se divimo, ali ga ne doživljavamo kao realno. Gubitak kontrole nad svojim hormonima i osjećajima vodi smrti ega i konsekventno tome gubitku egzistencijalne platforme, na kojoj je sazdan naš potrošački svijet. Metamodernističku ljubav doživljavamo u telefonima. Na malom osvijetljenom komadu plastike danas se rađa i živi ljubav. Zbog čega se žrtvovati za drugoga, kad se sa ljubavlju može i poigrati sa par klikova, bez opasnosti da se u njoj sagori?

Love Tactics i RSVP

Kerem i Aslı je turska legenda o ljubavi između muslimana i hrišćanke, koji uprkos zabrani roditelja izvrše vjenčanje u tajnosti. Međutim, u prvoj bračnoj noći Kerem se zapali. Pokušao je skinuti ogrtač koji je začarao Aslin otac, armenski svećenik. Ona sagori zajedno sa njim. Turske serije i filmovi većinom su veoma narativno vezani za tragično.

U 2022. godini, Kerem i Asli igraju u romantičnoj komediji Love Tactics (Așk Taktıklerı) u režiji Emre Kabakusak. Ovaj film se čini kao déjà vu ljubavnih filmskih klišea. Gledajući ovaj film konstantan je osjećaj već viđenog. Scene, replike, dijelovi zapleta, scenografija... Sve se čini kao da je ukradeno. Međutim, kako radnja napreduje shvaća se namjera reditelja.

Pretjeranom recikažom holivudskih romantičnih memorabilija film je hommage onim najljepšim i najsladunjavijim scenama koje su postale klasici romantične komedije. Naći će se tu Ghost, How to Lose a Guy in 10 Days, Think Like a Man, The Ugly Truth, You've Got Mail i mnogi drugi. Nostalgično se prisjećamo i filmova Dirty Dancing, Pretty Woman, Runaway Bride, Notting Hill, Sleepless in Seatle, The Mirror has Two Faces i mnogih drugih rom-comova koji su obilježili period prije pojave datinga na društvenim mrežama. Ljubav je tada bila smiješna i na rubu tužnog, ali nikada tragična. Love Tactics nam vraća osmijeh na lice i instant katarzu. To je comfort food za duše bez one prave ljubavi koja prevazilazi prve tri čakre.

Najnovija francuska adaptacija Dangerous Liasons (2022), u režiji Rachel Suissa, koja reflektuje našu stvarnost virtulenog života na društvenim mrežama, ne završava danas raspadom veza kao u originalnom tekstu. Ovaj film završava heterogamnim vjenčanjem. RSVP (Lütfen Cevap Veriniz) je turski film iz 2021. godine u režiji İsmeta Kurtuluşa i Kaana Arıcıa, prema tekstu talentovanog Erdija Işıka. Ljubavni trougao začinjen homoseksualnim tendencijama otkriva sve laži hetero i homo odnosa, te ih u četiri zida sat vremena prije vjenčanja svodi na iskrenost i nedostatak prave ljubavi. Heteroveza nastavlja se u javnom prostoru bijelih laži, jer je ljubav podvrgnuta hijerarhijskoj strukturi društva. Ovo junaci rade svojevoljno. Nema nemesisa ili tragičnih okolnosti koje rade protiv želje junaka. Njihova ljubav je kompromisna i lažna. A junaci sami odlučuju da ne budu junaci i da blokiraju gornje čakre i zatvore vrata iskrenoj ljubavi. Odlaze u svijet mrtvi iznutra svojom voljom, pokazjući da se time uklapaju u društvo laži, te da na žrtvu radi sreće drugoga nisu spremni.

Egoizam pobjeđuje heroizam. Tako je ljubav danas postala kolateralna šteta. Ratovi i dalje cvjetaju, ali herojske i tužne ljubavi venu u našim svjetovima imaginaronog kao i u realnosti. Još poneka romantična komedija može nam držati pažnju, jer je ljubav začinjena humorom, ali za tragičnost na velikom platnu više nama mjesta. Ako je smiješno još je i probavljivo, ali bijelu ružu i umiruću pticu danas teško da ćemo vidjeti na meniju ljubavnih jela.

Ljubav, kao i sve drugo u digitalnom svijetu postala je strategija kontrole nečega što je feeling good u dnevnom kalendarskom rasporedu kao i odlazak na fitnes. Individualizam i egoizam zatvorili su put ka herojskom činu sreće u sjedinjenju sa drugim i žrtvom za nešto veće od nas samih.

Prethodna
Retrospektiva filmova Sergeja Loznitse na 28. SFF-u
Sljedeća
“Trougao tuge“ otvara 28. Sarajevo Film Festival