“Halloween“ serijal: Zlo nikada ne umire, samo mijenja oblik

“Halloween“ serijal: Zlo nikada ne umire, samo mijenja oblik

Piše: Mirza Skenderagić

Jedan od horora u kojem su gledatelji najviše uživali, a čijeg glavnog protagoniste Michaela Myersa su se najviše plašili jeste Noć vještica iz 1978. godine, koji je režirao najveći majstor ovoga žanra John Carpenter. Ovaj kultni horor koji je doživio brojne nastavke i adaptacije, smatra se prvim slasherom inspirisanim Hitchockovim Psihom, a jedan je od predvodnika koji je ovaj žanr oveo na velika vrata filmske scene i povezao ga sa savremenom pop kulturom.

Dakle, priča filma je svima više nego poznata i započinje bijegom Michaela Myersa iz umobolnice i njegovim povratkom u rodni gradić na američkom Srednjem zapadu, 15 godina nakon što je kao šestogodišnji dječak ubio svoju sestru tinejdžerku. On sada kreće u ubilački pohod, a njegove mete su tinejdžerke Eni, Linda i, posebno, senzibilna i nevina Lori (tada 20-godišnja Jamie Lee Curtis). Međutim, ko je, zapravo, Michael Myers? Njega reditelj predstavlja u maestralno režiranim uvodnim minutama filma – iz prvog lica, kroz perspektivu dječaka koji ulazi u kuću, uzima nož i ubija, prvi put.

Iako je koštao samo 300.000 dolara, Carpenterov film uopšte ne djeluje jeftino, čak ni za današnje standarde, što dokazuje da za dobar horor nisu neophodni specijalni efekti, već je dovoljno da Tony Moran navuče masku vrijednu nekoliko dolara i postane Michael Myers. Noć vještica je u cjelosti Carpenterov autorski film, s obzirom da je on reditelj, uz Debru Hill i scenarist, a također je komponovao i jednu od najpoznatijih muzičkih filmskih tema.

Atmosferu konstantne ugroženosti, Carpenter je stvorio korištenjem različitih uglova snimanja, neočekivanim i lažnim pojavljivanjima ubice, te naravno muzikom koja uz vjetar koji nosi lišće po praznoj ulici, tjera gledatelje na konstantno osvrtanje, čak i ako sjedite na udobnom kauču svoga doma. Naravno, ne treba zaboraviti niti praznik Noći vještica koji je Carpenter simbolistički iskoristio kao noć za zločin.

Serijal legendarnih Halloween nastavaka došao je do broja 13, a ono što original izdvaja od svih ostalih nastavaka jeste skrivanje glavnog negativca i stvaranje svojevrsne misterije oko njega koja ga je učinila još strašnijim, a afmosferu filma jezovitijom. Nakon višedecenijskog autorskog lutanja, ubijanja, pa vraćanja Michaela Myersa, franžizu je konačno 2018. godine preuzeo ozbiljan reditelj, američki nezavisni filmaš David Gordon Green, kojem je pripala ta čast da trilogijom završi noćnu moru sa Michaelom Myersom.

I nakon obećavajućeg dijela nazvanog samo Halloween, u kojem su stvari vraćene na početak i obračun između Lori i Michaela, uslijedio je razočaravajući nastavak Halloween Kills, sa razvodnjenom pričom i mnoštom nevažnih likova. Započeta bitka na život i smrt je konačno dobila svoj epilog u trećem dijelu trilogije, Halloween Ends. I samo jedno od njih dvoje može preživjeti.

Najveća promjena koju donosi ovaj, barem Greenov posljednji nastavak, jeste prenošenje zla na nove generacije i uvođenje potencijalnog novog Michaela Myersa, mušku dadilju Coreyja (Rohan Kembel) koji bi trebao nastaviti širiti strah u gradiću Haddonfieldu. Ipak, upravo je ovaj narativni i idejni postupak je i najveći nedostatak filma, s obzirom da je lik Coreyja kreiran u jednom krajnje bizarnom ozračju, između slučajnosti, straha i ludila, te jer je njegova preobrazba isuviše nagla, očekivana i neuvjerljiva.

Također, većinu narativa je preuzela ljubavna veza između Coreyja i Allison (Andi Matichak), također gotovo morbidna, dok se Myers pojavi tek na polovini filma, kao zaboravljeni beskućnik koji živi u kanalizaciji, što u mnogome razvodnjava dramaturšku napetost i ublažava strah koji se u originalu iz fikcije prenosio među gledatelje. Tek posljednji segment filma u kojem se konačno sreću Lori i Michael, donosi nešto ubrzaniju i zanimljiviju radnju, uz posebno kreativnu i radikalnu scenu konačne borbe, što donekle spašava ovu ipak uspješnu trilogiju, koja je vratila ovu popularnu franšizu na početak, te koja je ponovo oživjela izubljeni slasher horor žanr. Tu je naravno i nešto izraženiji socijalni prikaz društva, nekoliko zanimljivih simbola i metafora, mnoštvo bolnog ubadanja, te u konačnici ideja o zlu koje se, kako kako kaže Lori, krije u svima nama i koje nikada ne umire. Samo mijenja oblik.

 Emitovano u rubrici “Iza scene” u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a

Prethodna
Jesenska filmska sezona se polako, ali sigurno zahuktava
Sljedeća
I bez zvijezda 60. Viennale uspješna smotra sedme umjetnosti