Piše: Saša Džino

Više od trideset godina film Gazija Nenada Dizdarevića kao biser čeka da se izvadi iz školjke. Vizuelno i pripovjedački mračan, na filmu se nižu slikarska platna oštrih sjena, karavađovski osjenčeni portreti i tamni i magični ambijenti Osmanskog carstva. Priča o prekaljenom i uspješnom ratniku, vojskovođi, legendarnom Gaziji kojem se pravo ime ne spominje u filmu. U Osmanskom carstvu u osamnaestom vijeku, kada nadiru austrijske plime i kada Osmanlije gube teritorije, Gazija s hrabrošću i bismilom pretrčava niz splavova na rijeci i upada u austrijske logore i odnosi veliku pobjedu. Iako mu uspjeh donosi veliku slavu kako u vlasti tako i u narodu, on slavu ne uživa već u svojoj nagomilanoj gorčini trune. Proganjaju ga duhovi prošlosti, demoni ratnih užasa i zlodjela koje je počinio u svojoj vojnoj karijeri. Svijet je pun gada, postaje njegov životni slogan, njegova mantra.

Kroz njegovu percepciju gadan svijet ga okružuje, a njemu se duša istrošila i samo poznaje rat, moć sablje i jedino ushićenje i strast je tuđa patnja. Sijač smrti sabljom i barutom pada u unutrašnji mrak i spas na drugoj strani traži u vjeri i Kur‘anu i molitvi, a njegova savjest je vjeroučitelj Alidede. On ga savjetuje da se mani sablje i rata i da se vrati vjeri, ali Gazija se opravdava da mu je rat hljeb i da je Allah tako njegov put zacrtao, morao je, kako kaže. Alidede odgovara da nije morao nego je tako htio. Gazija putuje kroz Bosnu, susreće legendarnu braću Morić, s njima derneči, nastavlja svoj put i proživlja besane noći. U glavi mu odjekuju dove i zvuk zurne i blješte sve te ratne slike počinjenih grozota u psihodeličnoj vizuelnoj montaži.  
 
Film je rađen, kako piše na uvodnoj špici, po motivima pripovijedaka Ive Andrića, ali ne naglašava kojih. Da bi se otključala ova priča potrebna su tri ključa, tri pripovijetke: “Put Alije Đerzeleza”, “Mustafa Madžar“ i “Smrt u Sinanovoj tekiji“. U Gaziji su ukrštena dva lika, Alije Đerzeleza i Mustafe Madžara. Đerzelez je vrstan megdandžija, zdepast i komičan, tup i poglup, na podsmijeh svima, predmet šala kojih on nije ni svjestan, snažan i samo poznaje silu, rob svoje želje za ženama, lako zapaljive požude i eksplozivne životinjske strasti. Mustafa Madžar je surov vojskovođa, istrošen i progonjen savješću i duhovima svih onih koje je ubio, u lutanju i potrazi za ono malo duše što mu je preostalo. Ove dvije ličnosti film je spojio u jednu.

U Gaziji je slijepa strast za ženama i gorčina rata, požuda i sadizam, praznina u njemu koja se još samo puni ženama i krvlju. Kada je na konju pretrčao splavove na rijeci, taj segment je iz “Mustafe Madžara“, dok je scena s Morićima iz “Đerzeleza“. Gazija sretne braću Morić koja propijaju naslijeđeno bogatstvo u dernečenju, u nekom šumarku, tu su s njima Romi i plešu i pjevaju, a oni ih plaćaju da ih zabavljaju. Gazija im se pridruži u pijanci, jer su stari drugovi, priča se o prošlim danima, mada Gaziju ne radoste ta crna sjećanja. Pjeva mu se “Razbolje se  Đerzeleze, aman“, i on posmatra jednu Romkinju na ljuljašci, te je želi sav pijan i razdražen emocijama. Romi žele kući, smrklo se već, ali Morići ne daju. “Prosvijetliću ja vama sad, za dušu vam se firaunsku“, kaže Morić i zapali sijeno. Glumci izgovaraju dijaloge skoro identične kao u pripovijetci:

„Aman, aga, šta učini? Povješaće nas kadija sve.“
„Sikter, more, i ti i kadija.“
„Ne, neće oni na vas, nego nas Cigane; reći će: eto, Cigani zapalili kadijino sijeno. Uh!“

Na putu se Gaziji konj prepadne krstova s nekog groblja na brežuljku i tu susreće dva fratra i napada ih što su tu zasadili krstove. Dijalog ide isti onakav kao u pripovijetci: 

„A ko vam dade da sadite ove rogove kraj puta, pa da mi se konj plaši? A, krmci krmski?“
„Nismo za to, beg.“
„Šta nismo za to? Ko vam je dopustio?“

Bude i trka za jabukom iz “Puta Alije Đerzeleza“, ko prvi jabuci njemu djevojka u nešto izmijenjenom kontekstu. Predivno preslikana scena, od riječi do slike, precizno je izvedena kada sjedi u mraku s ratnim kolegom, koji hvali Gazijine podvige kada je pretrčao splavove na konju. Ali, onda oplete o svojim i pretjeruje u broju pobijenih i razdražuje Gaziju i on mu kaže „Lažeš, brate, mnogo“, a ovaj uvrijeđen skače na noge; potežu se kubure, u mraku mu se izgubi i čeka ga da se ukaže na svjetlosti prozora, baš kao što je opisano u knjizi, te puca kad se silueta ukaže i ovaj pada mrtav.

Gazijina savjest je vjeroučitelj Alidede, onaj moralni bedem iz Andrićeve pripovijetke “Smrt u Sinanovoj tekiji“. On Gaziji dolazi u misli kao kakav anđeo čuvar, melek, savjetuje ga da se vrati kući, dok u kadru šeta lijevo desno pred njim. „Nisam znao da ovakva gorčina može ispuniti dušu“, govori Alidede u pripovijetci, a u drugačijem kontekstu u filmu.

Često filmovi koji se bave historijom prije vremena struje upropaste film električnom rasvjetom i ta sitnica potpuno ukloni dojam starosti i realizma dalekih vremena. Ovaj film ne upada u takvu zamku, štaviše, on je izuzetno mračan: kad je noć jedino mjesečina, baklja i fenjer osvjetljavaju ambijent i likove. Tada nastaju najljepši portreti u filmu, kao ulja na platnu, lica u oštrim sjenama koja izranjaju iz mraka. Gazija je freska jednog komadića prošlosti, možda i najbolji prikaz Osmanskog carstva, sniman na autentičnim lokacijama poput one mahale kod Starog mosta u Mostaru i oslikan snimcima starih bosanskih kuća i ukrašen mnogim islamskih motivima u raznim oblicima, kako na dekorisanim zidovima tako i u arhitekturi. Čak je, u svoj svojoj vremenskoj autentičnosti, ubačen i prikaz čuvenog osmanskog pozorišta sjena “Karađoz“.