Piše: Sead Vegara
Tata se vratio deset minuta nakon što je izašao govoreći da su mu nekakvi maskirani ljudi na raskrnici rekli da se vrati kući, da ne ide na posao. Svi u stanu su bili budni. Napolju oko zgrade su trčkarali ljudi u maskirnim uniformama. Čuo se poneki pucanj. Dva dana prije smo za ručak imali palačinke sa kinderaldom i ja sam iskoristio situaciju, stavio teglu pred sebe i kašiku u ruku. Kada su me mama i Armina pogledali sa izrazom „poguzijo, kako možeš sada jesti“ hladno sam odgovorio: „Ako me ubiju makar da sam sit.“ Nije im bilo smiješno. Ni ono što je uslijedilo u narednih nekoliko dana, mjeseci, godina. Pucnjava, granate, Mladićevo: „Tuci Velušiće. Tamo nema puno srpskog življa.“ slušano u podrumu... sve do iseljavanja kasarne Viktor Bubanj kada su četnici zauzeli Grbavicu.
Nakon što su se gotovo svi iz podruma vratili u svoje stanove moja porodica, koja je sada brojala četiri člana (Armina je izašla sa Grbavice sa komšijama i prešla na „našu stranu“), je posljednja iz podrumskih prostorija preselila u stan. Brava na vratima stana iako nezaključana je bila izrešetana jer je kreten od vojnika ispucao čitav šaržer u nju da bi je otvorio umjesto da je samo povukao šteku. To je uradio pri ulasku u zgradu i obilasku stanova iako su sve porodice iz stanova bile u podrumu. Pri tom divljanju po stanovima, kako kojem ipak, došli su i u podrum. Tada je možda samo čudo Božije ili molba pokojnog čika Pere zaustavila četnika da odvedu Alju i mene tamo odakle se ne bismo živi vratili.
Bilo kako bilo, po povratku u stan tata i mama su počeli sa spašavanjem komšijskih stvari tako da je sada naša, dječija soba, bila pretvorena u skladište. A u tom „skladištu“ Aljo i ja smo provodili dane igrajući karte i gledajući filmove. Filmove smo donosili od komšinice tete Milade koja je nekada držala videoteku te je imala sačuvanih kaseta koje smo Aljo i ja donosili u velikim crnim kesama za smeće. Koliko li sam se samo tada filmova nagledao!? Cijeli ponovljeni repertoar Ratova zvijezda, Povratak u budućnost i filmovi sa Schwarzeneggerom od kojih je Komandos bio najjači. Samo pojavljivanje Švarce u kadru, preko nabreklih bicepsa i ruke koja na ramenu nosi deblo, je bilo zastrašujuće moćno. Naravno, one sočne replike poput: „Zelene beretke jedem za doručak.“ i „Smiješan si Sally. Zato ću te ubiti posljednjeg.“, su bile izvor tolikog smijeha da smo Aljo i ja grcali u suzama na tim dijelovima. Onda kada Švarco krene u „istrebljivačku“ misiju jednog po jednog zlokovca, od kojih je nekoliko bilo i potpuno istih tipova sa brkovima (falilo im je statista tako da je ubijao jednog te istog tipa pet-šest puta) to je bilo uživancija gledati.
Nekako je cijela ta situacija okolo nas bila isključena u tom vremenu provedenom pred TV ekranom na kojem su se redali filmovi koji su obilježili rano prekinuto djetinjstvo. Bijeg od stvarnosti u svijet filma koliko god bio kratkotrajan bio je prijeko potreban, ili mi se samo to tada tako činilo. Tridesetog augusta 1992., nakon preživljene četničke torture, mama, tata, Aljo i ja smo prešli most kod Bristola na „našu stranu“, stranu normalnih i čovjekoljubivih ljudi.
