Filmska 2018: U znaku manjinske koprodukcije

Filmska 2018: U znaku manjinske koprodukcije

 

Piše: Nisad Selimović

Baš kao i sve u ovoj napaćenoj zemlji, i kinematografija po najoptimističnijoj procjeni stagnira, ako već nećemo da priznamo da idemo nizbrdo. Filmaši i dalje nemaju sredstava da snimaju djela kakva bi željeli i potrebno je sklopiti pakt sa jedno trinaest drugih zemalja da uspijete zatvoriti finansijsku konstrukciju jednog bosanskohercegovačkog filma.

To je tako uglavnom zbog vrlo skromnih izdvajanja državnih, entitetskih i kantonalnih struktura za proizvodnju filmova. Koliko tih struktura imamo, trebalo bi da svaki kanton pravi po dva filma godišnje. Usporedbe radi, Slovenija u film ulaže više od 20 miliona KM svake godine. Hrvatski audiovizuelni centar koji je jedan, dakle nije kantonalni ni županijski, izdvojio je blizu 2,5 miliona KM za finansiranje produkcije dugometražnih i kratkometražnih filmova u 2018, a raspolaže fondom većim od 15 miliona KM. Srbija i njen Filmski centar će naredne godine za programsku djelatnost, pazite dobro, izdvojiti više od 16 miliona KM! U isto vrijeme, jedan srbijanski film hara kinima i uskoro će dostići magičnu cifru od milion gledalaca.

Dva dugometražna

Eh evo sada i benchmark bosanski, da imate s čime uporediti ove silovite cifre: Fondacija za kinematografiju, koja djeluje na području Federacije BiH je ove godine dodijelila 1.260.000 KM za finansiranje dugometražnih, kratkih i svih ostalih filmova, kao i manjinskih koprodukcija. Republika Srpska također ima svoj fond, ali on nije dovoljan ni da se finansira jedan jedini dugometražni film i taj budžet iznosi tek 100.000 KM.

 

Eto, sada će biti jasnije zašto presjek jedne bh. filmske godine obično bude vrlo kratak i neinspirativan. A za godinu koja nam curi kroz prste to izgleda ovako - što kroz manjinsku, što kroz većinsku koprodukciju, u Bosni i Hercegovini su realizovana dva dugometražna filma: Meso Saše Hajdukovića i Dobar dan za posao slovenačkog reditelja Martina Turka. Oba imaju lokalnu glumačku ekipu, oba su snimljena u BiH i oba su doživjela premijere u domaćim kinima, ali, nažalost, bez nekog većeg uspjeha. Ali vrijedi pohvaliti vrlo posvećen rad banjalučke ekipe koja stoji iza niskobudžetnog filma nastalog po TV seriji, a koji je dogurao čak do svjetske premijere u Montrealu.

Kratkih je bilo naravno više, ali s obzirom na nesređenost cijele industrije i činjenicu da sada svako može sa onim što nosi u džepu snimiti film, pa i završiti na nekom festivalu, teško da je relevantno za jednu ozbiljnu filmsku industriju spominjati slovom i brojem količinu snimljenih filmova sa trajanjem od nekoliko minuta. Ipak, spomenimo barem dva koja su skrenula pažnju na sebe prvenstveno zahvaljujući projekcijama na SFF-u. Prvi je rediteljski debi Ermina Brave i zove se Dah, a govori “o susretu dva usamljena bića, jedne starije žene i mladića koji bez ijedne riječi puno toga iskomuniciraju i ostave traga jedno na drugom”. Dah je nagrađen i kao najbolji kratki film SFF-a. Drugi, prilično drugačiji, ali jednako popularan, bio je Majkino zlato Irfana Avdića koji je oduševio publiku gdje god se prikazao, a koji nagovještava još jedan veliki filmski talenat.

Bitno je pomenuti da, iako je premijeru doživio 2017, u ovoj godini je u bh. distribuciju ušao i dugometražni film Timura Makarevića Ništa, samo vjetar, u produkciji SCCA/pro.ba, koji je također odlično prošao na svjetskim festivalima. Kroz prikazivanje u domaćim kinima ispunio je i normu da bude u konkurenciji za bh. kandidata za Oscar, ali ga komisija kojom je predsjedavala Ines Tanović nije odabrala. Za film koji ima neke šanse odabrana je drama Aide Begić Nikad me ne ostavljaj, koja je integralno snimljena u Turskoj, a dijalog se uglavnom odvija na arapskom jeziku.

 

U kino na pivo

Tu dolazimo i do najveće kontroverze tokom cijele godine a koja se ticala upravo ovog odabira kandidata za Oscar. Naime, nakon što je Udruženje filmskih radnika BiH objavilo pobjednika, oglasio se glumac Slaven Knezović, koji se javno pitao zašto film koji nije snimljen ovdje niti govori o nama, niti je na jednom od naših jezika, uopšte može biti u konkurenciji. Digla se etička i moralna internet-komisija i svako je imao svoje mišljenje, a tačku na sve dali su diplomatskim odgovorom iz UFRBiH: “Film je uredno prijavljen i ispunjavao je uslove, a komisija se vodila kvalitetom”, sažetak je njihovog saopštenja.

Vrijedi dodati da je i film Aide Begić bh. premijeru doživio tokom ove godine, ali ne sa nekim posebnim uspjehom. Bh. reditelji generalno i ne snimaju filmove za publiku, nego su to drame prečesto omeđene velom ratnih trauma pa se publici ne mili ići u kino i dodatno patiti, kada pate svaki dan u napaćenoj zemlji. Još od vremena Pjera Žalice bh. film nije imao kvalitetnu prođu u kinima, nadajmo se da će svoj naredni film, Praznik rada, naš najopušteniji reditelj snimiti čim prije i ponovo nas potjerati u kina (jedan je od recipijenata sredstava Fonda za kinematografiju).

A kad smo kod kina, ona najljepša i najstarija su odavno zatvorena i vlasnici su ih počeli iznajmljivati za druge namjene, što je tragično za jednu zemlju sa bogatom historijom ljubavi prema filmu. Sada u centru Sarajeva imamo još jednu pivnicu, a sve što je ostalo od nekadašnje Romanije, kasnije Imperijala su tragovi počupanih stolica. Lijepo je napomenuti i da još jedan vrlo perspektivni bh. reditelj snažno stupa kroz svijet filma, a svoj talenat trenutno brusi u Rimu. Riječ je o Srebreničaninu Adi Hasanoviću koji dovršava svoj prvi dugometražni film Ja sam Ana, a svjetlo dana ove godine je ugledao i njegov dokumentarac o Michelangelu Pistolettu, koji je snimio godinu ranije, tokom njegove posjete Sarajevu. Koliko je dobar film snimio, govori to što je uspio rasplakati osijedjelog umjetnika, pa čak i pokrenuti nešto u njemu da donese vrlo bitne odluke kada je u pitanju njegovo životno djelo, ali i Sarajevo.

Premijere u 2019.

I nekoliko dokumentaraca je doživjelo svoju bh. kinodistribuciju tokom 2018, a red je izdvojiti barem dva. Prvi je biografska priča o slavnom rock pjevaču Mladenu Vojičiću Tifi u režiji Bakira Hadžiomerovića, koja je u domaćim kinima igrala u martu. Drugi je o potpuno drugačijoj temi, priča o slavnom rock pjevaču Bruceu Dickinsonu i njegovom gostovanju u Sarajevu tokom opsade, a koji je osim naše zemlje, išao i u distribuciju u svjetska kina. Ines Tanović, koja je donijela mnoštvo nagrada u BiH sa svojim dugometražnim prvjencem Naša svakodnevna priča, tokom 2018. je dovršila snimanje novog filma pod nazivom Sin. Nova drama također smještena u našu svakodnevnicu je koprodukcija BiH, Slovenije i Hrvatske, a premijera se očekuje tokom 2019, vjerovatno na nekom od filmskih festivala koji film odabere u svoju selekciju.

I Faruk Lončarević je dovršio snimanje svog filma Šuma krajem 2018, pa nas, ako producenti prikupe dovoljno sredstava, vjerovatno čeka i ova premijera u 2019. Film je baziran na istinitim događajima, odnosno svirepom ubistvu Arnele Đogić koje se desilo u Olovu prije dvije godine. Dodajmo i da nas naredne godine vjerovatno čeka prva projekcija još jednog zanimljivog filma. Radi se o intrigantnoj ratnoj drami koja je u potpunosti snimljena u Bosni i Hercegovini tokom 2018. i o kojoj smo opširno pisali početkom ove godine. Riječ je o ratnoj drami Sympathy for the Devil Guillaumea de Fontenaya, koja donosi priču o francuskom reporteru Paulu Marchandu i njegovom boravku u našem glavnom gradu za vrijeme opsade. Film je u fazi postprodukcije i njegovo prvo prikazivanje će vrlo vjerovatno biti tempirano za neki od festivala u prvom dijelu 2019.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje

Prehodna
Legenda o Robinu Hoodu na filmskom platnu
Sljedeća
Predstavljamo kino-repertoar za januar i februar