Chaplin vs Cohen: Kad diktator zavoli demokratiju

Chaplin vs Cohen: Kad diktator zavoli demokratiju

Piše: Mirza Skenderagić

Charles Chaplin je 1940. napisao i režirao svoj prvi zvučni film Veliki diktator. U posljednjoj sceni tog filma, brijač koji je slučajno zamijenjen sa diktatorom Hynkelom, održi govor pred vojskom o miru i slobodi. U tom govoru, koji je okarakterisan kao najmotivirajući govor ikada, Chaplin izgovori rečenica u stilu totalitarnog govora, koji ima za cilj da kontroliše razmišljanja i osjećaje ljudi korištenjem sredstva propagande i odgoja što uključuje konstantnu indoktrinaciju i manipulaciju „od kolijevke do groba“. Dakle, Chaplin kaže: „Vi ljudi imate moć da učinite ovaj život slobodnim i predivnim, da učinite ovaj život čudesnom avanturom. I zato u ime demokratije, iskoristimo tu moć. Ujedinimo se svi.“ Komičar Sacha Baron Cohen 2012. svoj film Diktator također završava strasnim govorom admirala-generala Aladeena o demokratiji. I jedan i drugi, dok izgovaraju čarobne riječi, gledaju u djevojku koju su zavoljeli i koja ih je promijenila. Ta djevojka je jedna i jedina, za sva vremena, Demokratija.

I jedan i drugi Diktator, preko pogleda zaljubljenog muškarca i sa patetičnim i srceparajućim tekstom, zamaskiranim riječima o miru i slobodi, nameću demokratiju kao, ipak, jedino ispravno rješenje. Međutim, sličnost ova dva filma nije samo u njihovim posljednjim kadrovima. Ono što je Chaplin, prije više od sedamdeset godina, samo dotakao, iz, prije svega, plemenite namjere da reaguje protiv situacije u kojoj se svijet našao, a koja se ugušila u holivudskoj produkciji i proizvela samo još jedan sistemski film, Cohen je uz pomoć nešto, ipak, mirnije epohe i manje bolnog sadržaja „nagazio“ do kraja. Dakle, oba diktatora su vladari fikcionalnih država. Adenoid Hynkel (Chaplin) Tomanije, odnosno Njemačke, a Aladeen države Vadija, koja se, kako nam je u filmu saopšteno, nalazi negdje u sjevernoj Africi. Također, obojica su izmišljeni vladari, koji su očito inspirisani američkom verzijom najokrutnijih vođa svoga vremena. Hynkel je naravno parodija na Adolfa Hitlera, dok je Aladeen libijski pukovnik Gaddafi, s primjesama njegovog iračkog kolege Saddama Husseina. Struktura filmova je također ista. U oba slučaja pratimo dvije radnje koje se odvijaju paralelno, s dvije krajnje različite i naizgled nespojive uloge. Tako Chaplin oživljava likove židovskog brijača i diktatora, a Cohen generala kojeg zamijeni neuki pastir koza. Također, ne treba zaboraviti ni ljubavni dio filma, koji još kod Chaplina djeluje iskreno i smisleno, a koji kod Cohena samo služi kao prilika za novu, još vulgarniju improvizaciju.

Charlie Chaplin013Dok je Chaplinova ljubav bila, prije svega, lijepa Židovka i žena iz geta, Cohen se zaljubljuje u Zoe – biseksualku, feminstkinju, borca za ljudska prava, a tek u posljednjim scenama filma (vjenčanje) saznajemo da je i ona židovskog porijekla. Zanemarujući ovaj dio čovjekovog identiteta, koji, u mjestima kao što je Vadija, znači sve, Cohen pokušava govoriti o američkoj multietničnost i različitosti. Svjesno ili nesvjesno ukazuje i na sve jači utjecaj nevladinih organizacija i „boraca za ljudska prava“, predstavljajući ga kao važnu kariku moderne demokratije. Dalje, priče u oba filma su krajnje banalne i podređene trenucima vizuelnih gegova i duhovitih replika, a oba zapleta su zasnovana na klasičnoj priči „Kraljević i prosjak“ Marka Twaina. Međutim, ako smo u stanju da zanemarimo samo vođenje priče, koje je vjerovatno utemeljenije u pričama za djecu, onda ćemo većinu Chaplinovih fizičkih i Cohenovih vulgarnih gegova i replika prepoznati kao zaista jako duhovite.

Nakon toga, ostat će i neke antologijske scene – prizor u kojem se diktator Hynkel igra sa balonom u obliku globusa u rukama, te recimo scena Aladeenovog otkrivanje čari mastrubacije preko koje on dostiže vrhunac svoje „duhovnosti“. Naravno, da su za komičare kao što su Chaplin i Cohen, najvažniji momenti koji pružaju beskrajne parodične mogućnosti, međutim dok Cohen taj element filma koristi do maksimuma, dokazujući da politička nekorektnost može biti izuzetno zabavna, Chaplin se gubi u svojoj neodlučnosti između ismijavanja i pokazivanja te u pomalo iritirajućoj borbi da ostane korektan i da slučajno Hitlera ne utjelovi kao smiješnu i zabavnu osobu. Za razliku od prethodnih Chaplinovih filmova, Skitnica sada nije samo lutalica otmjenog držanja i džentlmenskog ponašanja, već i židovski brijač koji izlazi iz svog komičarskog lika kako bi se direktno mogao obratiti publici. S druge strane, Cohen odustaje od pseudodokumentarne taktike koju je koristio u svoja dva prethodna filma te prelazi na format konvencionalne urnebesne komedije. Na kraju je teško govoriti o bilo kakvim umjetničkim djelima, iako je Veliki diktator vjerovatno kilometrima bliže tom, zapravo, najvažnijem aspektu filma.

 

Također, i jedan i drugi pristupaju umjetnosti performansa sa ciljem da proizvodu formu otuđenja, gdje se posmatrač ne može identifikovati sa izvođačem. Naime, neki autori su navodili da je „11. septembar“ forma umjetnosti performansa jer nije organizovan da bi postigao određeni cilj ili da bi rezultirao ishodom u korist njegovog organizatora. Njegova uloga je bila čista vidljivost, odnosno privlačenje pažnje. Dakle, preko prikaza najbrutalnijih i najbesmislenijih država, vladara i njihovih postupaka, koji pretendiraju da zauzmu svijet, i Chaplin i Cohen podmeću san o demokratiji. Naravno, za razliku od otvorenih, grubih i direktnih Diktatora koje predstavljaju, oni to rade na ublaženiji, nježniji, skriveniji i „da niko ne vidi, a svi znaju“ način. Dakle, na više američki način, na koji je Amerika počinjala, vodila i završala sve svoje ratove. Ipak, rezultat je isti. Diktatura. Tokom izvazije na Afganistan 2001. godine, Amerika je vodila politiku osmišljenu tokom rata u Vijetnamu. Vojni analitičari svoju su pažnju usmjerili na ograničavanje medijskog pristupa bojištu na osnovu mišljenja da su reportaže narušavale podršku ratu. Pristup „ostati neviđen“ u Afganistanu je prilagođen novom konfliktu između zadnje supersile i nevaljale države i nedržavnih aktera. Najpoznatija posljedica ove politike bila je uspostavljanje kaznenih kampova za neprijateljsku vojsku kao što je Guantanamo. Iako je taj zatvor trebao biti tajan, vojska je dozvoljavala nekim fotografima da snimaju, a njihove fotografije su poslije korištene kao neka vrsta oružja protiv potencijalnog agresora u smislu „ovo će ti se desiti“. Te fotografije prikazuju ljude obučene u narandžaste kombinezone, zavezanih ruku i nogu, sa maskama i slušalicama na ušima. Fotografije su stvorile „zonu ravnodušnosti“, gdje se unutrašnjost i vanjština ne isključuju nego se stapaju jedna sa drugom. „Diktatori“ na identičan način uslovljavaju publiku. Ako ne izabereš Demokratiju „ovo će ti se desiti“.


Zamimljivo je da je Veliki diktator snimljen i objavljen u Sjedinjenim Državama godinu dana prije nego što su one napustile svoju politiku izolacionizma i ušle u Drugi svjetski rat. Pet godina poslije, tadašnji američki predsjednik Harry S. Truman donosi odluku o atomskom bombardiranji Hirošime i Nagasakija. Vjerovatno na identičan način Diktator opravdava i posljednje američke vojne intervencije u ratovima u Iraku, Afbanistanu i Libiji. U očima publike kojoj je film namijenjen, a to je najvećim dijelom američka publika, odluke o smaknućima Sadama Huseina, Osame bin Ladena i Muammara Gaddafija će nakon Diktatora, postati barem malo opravdanije. Do 2005. u Americi je tek 25-30% stanovništva bilo protiv rata u Iraku. Možda se jedan od mogućih razloga upravo krije u političkim govorima američkih predsjednika, čija se sadržina ni po čemu ne razlikuju od  Hynkelove i Aladeenove ideje o novom svijetu ili u činjenici da su filmovi kao što je Diktator izuzetno gledani, a da su vijesti sa ratišta svrstane u „ostale vijesti“ na koje su vodeće američke televizijske kuće u toku dana izdvajaju tek oko tridestak sekundi? Zbog toga, ovako osviještena ideja Sache Barona Cohena nikako ne smije biti smiješna, ali to ne znači da se ne možemo smijati. O kakvom onda svijetu govore Hynkel i Aladeen? Naravno, o demokratskom, nedjeljivom svijetu u kojem će mogućnost izbijanja još jednog užasnog rata biti nezamisliva i u kojem će svi biti sretni i dostojanstveni.  Pa ko se onda ne bi zaljubio?

Prethodna
In Memoriam: Dragan Nikolić (1943 - 2016.)
Sljedeća
Pet lakih komada: "Straight Outta Compton"