Priredio: M. S.

Pedro Almodóvar je jedan od najvažnijih španskih reditelja svih vremena i njegov autorski opus je zaista raznovrstan i sačinjen od istinskih remek-djela, ali i nešto manje uspješnih ostvarenja koja također posjeduju svoje vrijednosti te oslikavaju tok i razvoj Almodóvararove karijere. Ovo je lista Almodóvarovih filmova, rangiranih od najslabijeg do najboljeg.

10. Visoke potpetice (Tacones lejanos, 1991)

Nakon što se srednjovječna pjevačica i glumica Becky del Páramo poslije decenije života u Meksiku vraća u Madrid, dočekuje je kćerka Rebecca, voditeljica televizijskog dnevnika, koja je udata za Manuela Ginera, jednog od majčinih bivših ljubavnika. Dok Becky i Rebecca pokušavaju nadoknaditi izgubljeno vrijeme, Manuel se ponovo zaljubljuje u Becky zbog čega će poželjeti razvod od Rebecce. Međutim, Manuel će uskoro biti ubijen, a odgovornost za njegovo ubojstvo će preuzeti Rebecca. Sve će se dodatno zakomplikovati nakon što se u istragu uključi inspektor Juez Domínguez. Film odlikuju slikoviti likovi, kao i njihovi intrigantni međuodnosi,  te  sjajna muzika oskarovca Ryuichija Sakamotoa. Ova crnohumorna romantična drama je 1991. godine nominovana za Zlatni globus u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja, kao i za špansku prestižnu filmsku nagradu Goya i francusku filmsku nagradu César.

9. Koža u kojoj živim (La piel que habito, 2011)

Briljantni plastični hirurg dr. Robert Ledgard, nakon tragične smrti supruge u požaru nastalom usljed saobraćajne nesreće, pokušava da stvori savršenu sintetičku kožu, otpornu na vanjske utjecaje. Kao pokusnog kunića, dr. Ledgard koristi misterioznu pacijenticu Veru, koju drži zatočenu na svom izolovanom imanju, praveći od nje sliku i priliku svoje pokojne supruge. Iako se na prvu čini da je Vera slobodna u kući, ona je zapravo pod budnim okom dr. Ledgarda, koji je voajerski posmatra putem monitora, a kako bi se shvatio razlog njene otmice potrebno se vratiti u prošlost i otkriti sudbinu dr. Ledgardove kćerke. Koža u kojoj živim nagrađena je dvjema nagradama na festivalu u Cannesu, a godinu kasnije nominovana za Zlatni globus i nagradu BAFTA. Film je neobična adaptacija romana Tarantula francuskog književnika Thierryja Jonqueta, a u mnogome podsjeća na Almodóvarove filmove iz 90-ih, odnosno na hit Veži me!

8. Matador (Matador, 1986)

Matador je priča o povučenom mladom matadoru Ángelu Gimenezu, odgojenog u ortodoksnim religijskim uvjerenjima, koji svom instruktoru Diegu priznaje da je još uvijek nevin. Nakon što Diego posumnja da je Ángel gej, ovaj odluči da siluje Diegovu djevojku kako bi to demantovao. Kako u tome ne uspijeva, Ángel priznaje da je počinitelj niza okrutnih ubistava koji potresaju grad, ne znajući da su zločine počinili upravo Diego i María, advokatica koja je Ángelu dodijeljena u nadolazećem suđenju. Matador je crna komedija o tamnoj strani ljudske prirode, koja govori o temi seksa, smrti i religije, sa Antoniom Banderasom u glavnoj ulozi.

7. Veži me! (¡Átame!, 1990)

Odmah nakon izlaska iz psihijatrijske bolnice, Ricky odlučuje da zadovolji svoju patološku opsesiju te kreće u lov na razuzdanu glumicu Marinu, zvijezdu pornofilmova, s kojom je davno jedanput spavao, kako bi je pokušao uvjeriti da mu bude žena. Da bi ostvario svoju želju, Ricky kidnapuje Marinu sa filmskog seta i drži je vezanu u njenom stanu. Priča prati razvoj njihovog odnosa, od Marininog odbijanja i mržnje pa sve do postepenog zbližavanja, kada ona vremenom shvati da je razvila osjećaje prema Rickyju. Film je 1990. prikazan na festivalu u Berlinu, a potom je nominovan za nagradu Goya, najprestižniju španjolsku filmsku nagradu, u čak petnaest kategorija, kao i francusku filmsku nagradu César. Veži me! je filmsko ostvarenje je u kojem se  Almodóvar na sebi svojstven i nepretenciozan način pozabavio temom Stockholmskog sindroma.

6. Žene na rubu živčanog sloma (Mujeres al borde de un ataque de nervios, 1988)

Film Žene na rubu živčanog sloma donosi priču o televizijskoj glumici Pepi, koja nakon što sazna da je trudna pokušava da dođe do bivšeg ljubavnika, slatkorječivog zavodnika Ivána, kako bi saznala zašto ju je ostavio. Pri tome Pepa nalijeće na njegovu bivšu suprugu Luciju, s kojom Ivan ima odrasloga sina Carlosa. Nakon niza događaja, Pepa će uvjeriti sebe, ali i svoje živčane suparnice da ni jednoj od njih Iván nije potreban. Žene na rubu živčanog sloma je film kojim je Pedro Almodóvar stekao međunarodno priznanje, te skrenuo pažnju svjetske kritike na jedan novi naraštaj španskih reditelja. U njemu,  Almodóvar po prvi put postavlja temelje svog prepoznatljivog stila, koji uključuju mješavinu estetike svjesnoga kiča, pop-arta i duboke vezanosti uz špansku kulturnu tradiciju, kao i svoj prepoznatljivi tip ženskog protagoniste  - neovisna, poduzetna, ali trajno nesretna u ljubavi.

5. Loš odgoj (La mala educación, 2004)

Ranih 1960-ih, dva dječaka, Ignacio i Enrique, pohađaju istu katoličku školu gdje otkrivaju ljubav, filmove i strah. Otac Manolo, školski direktor i profesor književnosti aktivni je sudionik tih događaja. Tri lika se ponovno susreću dvaput – kasnih 1970-ih te u 80-ima. Ti će im susreti u potpunosti promijeniti živote. Kao prvi španski film u historiji, koji je otvorio festival u Cannesu, Loš odgoj je jedan od najkontroverznijih autorovih filmova i moguće ga je definisati kao postmodernističku farsa u kojoj Almodóvar, s osloncem na zasićeni kolorit i sveprisutni kič te izuzetno emotivne likove dvojbenih identiteta i nestalnih spolnosti, vješto kombinira pop-art i izrazitu filmsku citatnost. 

4. Tuga i slava (Dolor y gloria, 2019)

Film Tuga i slava donosi priču o ponovnim susretima iskusnog Salvadora Malla, filmskog reditelja koji psihički i fizički propada. Neki od njih događaju se licem u lice, drugi se odvijaju u njegovom sjećanju na djetinjstvo 60-ih kada je s roditeljima emigrirao u selo u Valenciji u potrazi za boljim životom, na prvu pravu ljubav u Madridu tokom 80-ih, na bol koja je uslijedila nakon prekida te ljubavi dok je ona još uvijek bila na vrhuncu, na pisanje kao jedinu terapiju da se zaboravi nezaboravljivo, na rediteljevo rano otkrivanje kinematografije. Osim o praznini, beskonačnoj praznini koja je odgovorna za propast jednog čovjeka i umjetnika, Tuga i slava priča priču o kreaciji, o tome koliko ju je teško odvojiti od vlastitog života i o strasti koja toj kreaciji daje razum i nadu. U prisjećanju na vlastitu prošlost, Salvador osjeća snažnu potrebu za istom, a u toj potrebi možda se krije i njegov spas.  

3. Vraćam se (Volver, 2006)

Tri generacije žena preživljavaju životne bure i nevere, ludilo i praznovjerje pa čak i smrt, sve zahvaljujući svojoj dobroj naravi, ponekoj laži i neograničenoj izdržljivosti. Raimunda je udana za nezaposlenog šljakera s kojim ima buntovnu kćer tinejdžericu. Njena sestra Sole radi kao frizerka a majka, majka je mrtva…ili možda nije… Mrtva majka se ukazuje prvo vlastitoj sestri pa potom kćeri Sole iako su one s kojima ima neriješene odnose zapravo Raimunda i seoska komšinica Augustina. Vraćam se je intrigantno i vrlo suptilno ostvarenje koje, kroz autorov prepoznatljiv potpis – grotesku, elemente pop kulture i poigravanje sa španskim kulturnim nasljeđem – postavlja ozbiljna pitanja koliko su mrtvu utiču na živote živih i mogu li se oni vratiti. Kroz precizan scenarij, zanimljive odnose među likovima i izvrsnu scenografiju, kostimografiju i muziku, autor iznosi mračnu, ali vrlo ležerno i zabavno ispričanu priču, životnog dijaloga i dopadljivih ženskih likova...

2. Sve o mojoj majci (Todo sobre mi madre, 1999)

Manuela je samohrana majka iz Madrida koja svjedoči smrti sina jedinca na njegov 17. rođendan. Mladić je poginuo trčeći za autogramom poznate glumice. Nakon tragičnog događaja Manuela odlazi u Barcelonu kako bi pronašla dječakovog oca, transvestita Lolu koji ne zna da je imao dijete. Pedro Almodóvar je ovaj film posvetio 'svim glumicama koje su glumile glumice, svim muškarcima koji su glumili žene i svim ljudima koji žude za majčinstvom'. Ovaj naslov koji obrađuje teme kao što su AIDS, transseksualnost, vjera i egzistencijalizam, priskrbio je Almodóvaru prvog i za sada jedinog Oscara.

1. Pričaj s njom (Hable con ella, 2002)

Medicinski brat Benigno Martín čovjek je ranih srednjih godina koji u jednoj bolnici spletom okolnosti upozna nešto starijeg pisca turističkih vodiča Marca Zuluagu. Obojica bdiju nad ženama koje vole, a dok Benigno njeguje studenticu baleta Aliciju, u koju je potajno zaljubljen već više godina, Marco brine o profesionalnoj toreadorici Lydiji González, koja je tokom borbe s bikom zadobila teške povrede te uslijed njih pala u komu. Riječ je o prvom Almodóvarovu uslovno rečeno muškom filmu, priči o emotivno disfunkcionalnim i prikraćenim muškarcima zaljubljenima u žene u komi. I ovdje je reditelj otvoreni zagovornik ženstvenosti i ženskog principa, jer i jedan i drugi protagonist navodno ´skladne´ veze mogu ostvariti jedino s izrazito pasivnim, doslovno komatoznim ženama. Za ovu romantičnu psihološku melodramu, Almodóvar je 2003. godine nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg reditelja, dok je pozlaćenu Akademijinu statuu osvojio za najuspjeliji izvorni scenarij.