Piše: Saša Džino
Kubrick je vjerno na filmsku traku oživio Burgessov roman “A Clockwork Orange“, kod nas popularno preveden kao “Paklena narandža“, prateći narativ knjige skoro dosljedno, s pojedinim izmjenama. Teško je na naš jezik prevesti ovaj roman pošto Alex, narator priče, govori čudnim engleskim slengom kombinujući s njim ruski, pa su mnoge riječi iste kao na našem poput drug, vino, bog. Prevodilac mora napraviti odluku da li će naglasiti ruske riječi koje su iste ili nalikuju na naše, ili će napraviti negativ i ruske riječi pretvoriti u engleske ili će potpuno zanemariti ovaj englesko-ruski sleng. Kubrick je u filmu zadržao ruske riječi i prepisao naraciju Alexa pripovjedača. On kao u knjizi priča priču i gledaocu je predstavljena njegova svijest, njegov pogled na stvarnost, njegovo ludilo, ugao gledanja. Gledalac ili čitalac zaranja u njegovu psihopatiju.
Alex je karizmatični psihopata kome samo nasilje i Beethovenova muzika stvara zadovoljstvo i uzbuđenje. On sa svoja četiri druga, odnosno drooga kako oni kažu, šeta po ulicama distopijske Engleske u bliskoj budućnosti, u noćima traži belaj i žrtve za ultranasilje, kako ga oni s ćejfom nazivaju. Tuku beskućnike, bore se sa suparničkim bandama, siluju žene i pljačkaju i maltretiraju koga god stignu. Pijuckaju mlijeko s psihoaktivnim supstancama u bijelim odijelima i tregerima, noseći crne šeširiće i štitnike za genitalije izbačene preko pantalona (što je bila Kubrickova zamisao), te se spremaju za ultranasilje i svakojaka zlodjela.
U jednoj od njihovih nasilničkih dogodovština, Alexa drugovi izdaju i on završava u zatvoru. Tamo je zarobljen nekoliko godina i kako bi izašao na slobodu pristaje na rehabilitacionu metodu koja pomoću ubrizganog seruma u kombinaciji s prislilnim gledanjem nasilnih filmova u zatvoreniku mijenja odnos prema kriminalu. Pretvara ga u osobu koja na nasilje više ne gleda s užitkom, već mu stvara bol i mučninu. On se vraća u društvo kao čovjek bez mogućnosti da bira između dobra i zla, prinuđen da više nikad ne počini agresivan čin.
Otud ovaj naziv, A Clockwork Orange. Film ne objašnjava naziv, ali u knjizi je rješenje zagonetke. Onaj pisac, kom Alex i družina upadaju u kuću i siluju mu ženu na njegove oči, piše knjigu “A Clockwork Orange“. To je spoj organskog i neorganskog. Sočna slatka narandža sa satnim mehanizmom. Poput organskog Alexa kom su navili unutrašnji mehanizam da radi po društvnim normama i političkim agendama, pravilma opšteg red i mira, stvarajući od njega uzornog građanina.
Moralnu raspravu započinje Burgess u romanu i nastavlja Kubrick u filmu. Da li je čovjek dobar ako nije u mogućnosti da bira? Ako mu je mehanizam pokvaren ili drugačije navijen kako bi mu nagon za zlom stvarao bol? Da li je on dobar suštinski i da li je to za okolinu uopšte i važno? Da li čovjek više prirodan ako može da bira između dobra i zla, i da li je zlo samo po sebi prirodno? Da li je čovjek u nasilju najiskreniji i da li mu se oduzimanjem tog odabira oduzima i esencija ljudskosti? Alex je naposljetku priče podvrgnut medicinskom zahvatu i vraćen ne fabričke postavke čovjeka sposobnog za ultranasilje. Tu film završava, ali knjiga nakon tog poglavlja ima još jedno završno u kom Alex odrasta i sam shvata koliko je nasilje monotono i besmisleno u cjelokupnom obimu života. Želi da se promijeni i postane bolja osoba koja stvara, jer stvaranje je dug i mukotrpan proces s bogatim plodovima, a nasilje je lako i jednostavno i neplodonosno. U američkom izdanju knjige ovo poglavlje je izbačeno.
Kubrick je pročitao skraćeno izdanje i završio scenarij ne znajući za originalni kraj. Svakako mu se nije dopao kada ga je naknadno pročitao, rekao je da je neuvjerljiv i ne odgovara tonu cjelokupne priče. Napravio je još nekoliko manjih izmjena u priči. Alex u filmu ima zmiju kao ljubimca, koju u romanu nema. Kada upadne u kuću žene s mačkama u knjizi ga mačke napadnu. Tokom silovanja žene u filmu Alex pjeva “Singin’ in the Rain“, u romanu ne pjeva. Uzevši u obzir koliko je Kubrick izmijenio Kingov “The Shining“, Burgess bi trebao da je i više nego sretan vjernošću adaptacije. I knjiga i film imaju isti vremenski okvir neke skorije budućnosti gdje je čovjek naselio Mjesec, kako saznajemo od maltretiranog beskućnika.
Može se naslutiti da je u Burgessovoj viziji Zemlja inferiornije i nazadnije mjesto za život naspram Mjeseca. Neobična šarolika moda, specifični enterijeri i produkt dizajn nalik na onu iz 2001: Odiseje u svemiru. A Odiseju je Kubrick autoomažirao smjestivši ploču filmskog soundtracka u prodavnicu ploča. Muzika je esencijalan aspekt kako knjige tako i filma. Sve to ultranasilje popraćeno je Beethovenom, što dodatno estetizira nasilje, baš onako kako prija Alexovom satnom mehanizmu.
