Piše: Duško Dimitrovski (specijalno za Filmofil iz Venecije)

Prva od tri najznačajnije svjetske smotre sedme umjetnosti, koja je održana u vrijeme pandemije korona virusa, Venice '20, označila je i veliki uspjeh naše kinematografije sa izuzetno dobro primljenim filmom Jasmile Žbanić Quo vadis, Aida?

Uvjerili smo se da je ovdje na venecijanskom Lidu svih ovih septembarskih festivalskih dana sve u besprijekornom redu, odnosno, teče u znaku velikih  mjera zdravtvene predostrožnosti, koje, što je za pohvaliti, ne utiču na regularno odvijanje Mostre. Prije nego što se osvrnemo na filmove koji se na Venice '20 prikazuju i vrednuju, a zbog njih, ne zbog "crvenih tepiha" i svjetskih starova, i postoje festivali, da kažemo nešto i o tim mjerama onemeogućavanja eventualnog širenja korona virusa među sineastima i filmofilima na Lidu.

Naime, organizatori su drastično smanjili broj gledalaca u dvoranama i na otvorenom prostoru, sa obaveznim razmakom između sjedišta. Da bi se uopšte došlo u festivalske prostore, mora se proći, već ranije radi onemogućenja terorističkih akcija uobičajena kontrola, ali i zbog sadašnje korone – mjerenje tjelesne temperature. Ako je ona povišena onemogućuje se pristup svim festivalskim projekcijama, odnosno popratnim manifestacijama. Sudeći po svemu, ove mjere dobro funkcionišu i sve je usmjereno na festivalsku suštinu.

Također, ove godine gotovo da i nema internacionalnih "starova", osim dvije glumačke veličine: Cate Blanchett (predsjednica Žirija), te Tilde Swinton, kojoj je dodijeljen Zlatni lav za životno djelo, odnosno za njen veliki glumački doprinos sedmoj umjetnosti. Kad je riječ o predstavnicima sredstava informisanja, dominiraju italijanski novinari i filmski kritičari, a ukupni broj internacionalnih novinara je sveden na minimum. Ipak, festivalska atmosfera je izuzetno dobra i na prvi pogled izgleda da je istovjetna, kao i svih prethodnih gotovo osam decenija postojanja najstarijeg svjetskog filmskog festivala.

Za zvaničnu konkurenciju, odnosno za ostvarenja svjetskih sineasta koja se takmiče za najveća priznanja - Zlatne i Srebrne lavove, ove godine je izabrano nešto manje  - 16 filmova, a među njima, nakon više godina i jedan bosanskohercegovački film, kao jedini iz cijelog našeg regiona. Taj veliki uspjeh za našu kinematografiju možemo zahvaliti Jasmili Žbanić, odnosno njenom filmu Quo vadis, Aida?, snimljenom u višestrukoj koprodukciji Bosne i Hercegovine, Austrije, Rumunije, Nizozemske, Njemačke, Poljske, Francuske, Norveške i Turske.

Quo vadis, Aida?

Nakon uspješnog debija sa kratkim dokumentarnim filmom Crvene gumene čizme, te višestruko nagrađivanih dugometražnih igranih ostvarenja: Grbavica (Zlatni medvjed za najbolji film na Berlinaleu 2006), Na putu i Otok ljubavi, Jasmila Žbanić se na Venice '20 predstavila sa snažnom dramom Quo vadis, Aida?. Riječ je o filmu, koji govori o prevoditeljici Aidi, koja u vrijeme stravične ratne kataklizme u Srebrenici u julu 1995. godine, sve čini da pomogne svom narodu u tom porobljenom gradu, u tzv. "slobodnoj zoni", gdje Ujedinjene Nacije, oličene u nizozemskim vojnicima, propuštaju da tu zonu i zaštite. Ona  se grčevito bori, ako ne može mnogo više učiniti za druge nevine žrtve, da bar spasi sina i supruga, ali joj ni to ne uspijeva. Mnogo godina kasnije u postdejtonskoj Srebrenici, biva šokirana kad u susjedstvu i na ulici susreće ratne zločince koji su joj ubili sina i supruga, kao i hiljade drugih nevinih žrtava, kako se slobodno šetaju i "uživaju" blagodeti mira. Ipak ostaje da živi i radi kao učiteljica u tom gradiću, sa motom da se Srebrenica 1995, nikad ne smije zaboraviti, ali i da mržnja nije nikakvo rješenje. Završna sekvenca multinacionalne škole u kojoj radi, gdje polaznici baletskog kursa izvode pripremljenu plesnu tačku, na školskoj priredbi, a ona ih  posmatra sa pomiješanim osjećanjem velike tuge za pobijenim i nade da se tako što više nikad ne dogodi, djeluje nadasve emotivno.

Ono što je posebna vrijednost filma Jasmile Žbanić na formalnom planu je izuzetno kreativno spajanje igranog i dokumentarnog, te režijski dobro vođenje masovnih scena. Posebno treba istaći izvanrednu Jasnu Đuričić u naslovnoj ulozi, koja uspijeva da najtananije titraje Aidine duše iskaže na izuzetno ekspresivan način, te to čini krajnje životno, tako da gledalac stiče utisak da je i sam dio tih nadasve tragičnih zbivanja. Nakon završetka festivalskih projekcija ovog filma prvo je trajao muk, a onda odjeknuo veliki, sasvim zasluženi, aplauz. Film Quo vadis, Aida? posebno je dobro primljen od strane internacionalne filmske kritike, naročito italijanske, tako ga filmski kritičari listova "Il Messagero" i "L' Espresso" ocjenjuju sa četiri zvijezdice.

Inače, karakteristika ovogodišnjeg Festivala je 16 prikazanih filmova u Takmičarskoj selekciji, koji nadsve kreativno obrađuju društvene teme, pa se tu, pored Quo vadis, Aida?, mogu istaći i Und morgen die ganze Welt Julie von Hanz (Njemačka, Francuska), Dorogie Tovarisi Andreia Konchalovskog (Rusija), Spy no Tsuma Kiyoshi Kurosawe (Japan), Miss Marx Susanne Nicchiareili (Italija, Belgija), Notturno Gianfraca Rosija, te Nomadland Chloe Zhao (SAD). Tako veteran ruske kinematografije i jedan od klasika svjetske sedme umjetnosti uopšte, Andrei Konchalovski (Prvi učitelj, Siberijada, Runaway Train, Il peccato il furore di Michelangelo), u filmu Dorogie Tovarisi snažno iznosi vizuelnu storiju o radničkom štrajku u jednom sovjetskom gradu 1962. godine, kada ga je komunistička partija i to u vrijeme reformiste Hruščova, vojničkom intervencijom krvavo ugušila, praveći pravi masakr o kome se kasnije nije smjelo govoriti.

Glavna ličnost filma idealistička komunistkinja Ljudmila ne može da vjeruje da se to u socijalizmu, koji bi u prvi plan trebao stavljati čovjeka, odnosno humanizam, može događati. Ali, stvarnost razbija svaki njeni idealizam, iako ona do kraja ne gubi nadu u neki budući bolji poredak, koji će se sa pravom moći nazivati "socijalizmom". Film je snimljen u crno-bijeloj tehnici, adekvatnoj događanjima, u kojoj je snimatelj Andrey Naidenov pokazao pravo majstorstvo.

U cjelini gledano 77. Međunarodni filmski festival u Veneciji donio je nekoliko iznenađujuće dobrih filmova, pa žiri u sastavu: Cate Blanchett, glumica i producentica (Australija), Matt Dillon, glumac (SAD), Veronika Franz, filmska kritičarka, scenaristkinja i rediteljica (Austrija), Joanna Hogg, rediteljica (Velika Britanija), Nicola Lagiola, novinar i književnik (Italija), Christian Petzold, reditelj (Njemačka), te Ludivine Sagnier, glumica (Francuska), kao članovi, nema lak zadatak odabrati najbolje. Za nadati se da će naredna Venice '21 proteći u normalnim uslovima, odnosno, da će pandemija virusa korona do tada biti savladana.