Razgovarao: Nisad Selimović

Direktor SFF-a Jovan Marjanović za Oslobođenje donosi uvid u ovogodišnji program, stanje bh. filma, te pojašnjava šta je nama Woody Harrelson.

August u Sarajevu već je odavno sinonim za Sarajevo Film Festival. Kako se Vi osjećate ovih dana pred početak Festivala?

- Osjećamo se sjajno i pritom se ne persiram, već mislim na cijeli festivalski tim. Godinu radite na nečemu što dugo postoji kroz selekcijske sastanke, planove, budžete, mailove i beskrajne tabele, a onda u nekoliko dana sve to odjednom postane stvarno. Postavljaju se kina, stižu prvi gosti, grad počinje izgledati drugačije i program koji smo mjesecima gledali na ekranima i papiru konačno postaje program pred publikom.

Naravno da u ovom trenutku još vidimo sve ono što treba završiti i riješiti, ali onda se dogodi prva projekcija, ugase se svjetla i Festival počne živjeti svojim životom. Tome se, bez obzira na to koliko puta to doživim, uvijek iznova radujem.

SFF nam dolazi i ove godine, nažalost, u vrijeme kada je naša kinematografija na koljenima. Kako Vi gledate na ovu situaciju i ko je, po Vama, najveći krivac za postojeće stanje?

- Rekao bih da bosanskohercegovačka kinematografija nije na koljenima zbog nedostatka autora, talenata ili međunarodnog interesa. Naprotiv, naši autori već decenijama, kada uspiju da naprave film, dokazuju da mogu biti ravnopravni na najvažnijim svjetskim festivalima. Problem je što je na koljenima sistem koji bi im trebao omogućiti kontinuitet rada.

Godinama imamo nestabilno i nedovoljno finansiranje, poništavane konkurse, pravnu nesigurnost i periode u kojima praktično nije bilo moguće planirati produkciju. Film se ne može praviti tako. Od prve ideje do završenog dugometražnog filma prolaze godine i producent mora znati da sistem koji postoji danas neće nestati sutra.

Zato ne mislim da je naročito korisno tražiti jednog najvećeg krivca. Odgovornost je mnogo šira i akumulirala se godinama. Najveći problem je što Bosna i Hercegovina svoje izvanredne pojedinačne uspjehe nikada nije uspjela pretvoriti u stabilan filmski sistem. Predugo smo imali uspješne filmove uprkos sistemu, umjesto zahvaljujući njemu. To je ono što moramo promijeniti.

 

Deblokiran je rad Fondacije za kinematografiju, a osnovana je i ona na nivou Kantona Sarajevo. Može li to značiti novi bh. film već na sljedećem Sarajevo Film Festivalu?

- Prije svega, dobro je da smo ponovo došli u situaciju u kojoj postoji mogućnost da se filmovi finansiraju i proizvode. Nakon svega što se događalo s Fondacijom za kinematografiju FBiH, to nije mala stvar. Također, mislim da je osnivanje fondacije na nivou Kantona Sarajevo važan korak jer uvodi još jedan izvor finansiranja i omogućava da Sarajevo, u kojem je koncentriran značajan dio filmske produkcije, aktivnije učestvuje u njenom razvoju.

Ali ne bih stvarao iluziju da jedan konkurs znači da je problem riješen, niti da projekat koji danas dobije sredstva automatski imamo kao završen film na sljedećem Festivalu.

Na koja ste ostvarenja najponosniji što će biti prikazana pred sarajevskom publikom i koja lično preporučujete?

 

- Filmove iz takmičarskih programa ne bih pojedinačno izdvajao iz očiglednih razloga. Oni su u konkurenciji i bilo bi nepravedno da ih unaprijed favoriziram. Open Air je, s druge strane, naša najveća pozornica i ti filmovi će svakako imati veliku pažnju publike i medija.

Zato bih možda prije preporučio publici da istraži neke programe koji nisu uvijek u prvom planu, a koji dosta govore o širini Sarajevo Film Festivala.

Tu je, recimo, DFI Presents, koji donosi jednu sasvim drugačiju kinematografiju i filmove koje sarajevska publika, inače, nema mnogo prilike vidjeti. Zatim Specijalne projekcije, koje su po prirodi vrlo različite i u kojima se često nalaze filmovi i događaji koji ne pripadaju klasičnim festivalskim kategorijama. Ove godine tome dodajemo i Ponoćne projekcije, kao novi prostor za nešto drugačiji, slobodniji i često žanrovski regionalni film.

Posebno bih preporučio i program Posvećeno: Béla Tarr u Sarajevu. To nije klasična retrospektiva Béle Tarra, nego program koji njegovu vezu sa Sarajevom posmatra kroz autore koji su ovdje studirali na film.factoryju i filmove koji su nastali iz tog iskustva. Mislim da je to vrlo lijep način da govorimo o njegovom nasljeđu ne samo kroz filmove koje je napravio nego i kroz autore na koje je uticao.

I svakako Suočavanje s prošlošću, program koji nam je važan već godinama. Ovogodišnji filmovi na različite načine govore o tome kako se nasilje pamti, kako prošlost prelazi s jedne generacije na drugu i šta se događa sa društvima dugo nakon što je konflikt formalno završen.

U Sarajevo stiže legendarni Woody Harrelson – on apsolutno zaslužuje Počasno Srce Sarajeva zbog svoje ostavštine, ali bih volio znati kako je on došao pod lupu direkcije SFF-a ove godine?

- S obzirom na to o kakvom glumcu se radi, to baš i nije bilo teško i, naravno, traje već neko vrijeme i ima nekoliko veza sa Festivalom i sa nama.

Prva i možda najljepša je “Welcome to Sarajevo” Michaela Winterbottoma. Woody je u tom filmu igrao još 1997. i film ima posebno mjesto u odnosu Sarajeva i međunarodne kinematografije tog vremena. Druga veza je mnogo novija, Obala Art Centar bio je jedan od koproducenata “Trougla tuge” Rubena Östlunda, u kojem Woody također igra. Još od tada razgovaramo o njegovom dolasku u Sarajevo i praktično smo svake godine pokušavali pronaći trenutak koji bi odgovarao i njemu i Festivalu.

Ove godine se sve konačno posložilo. Posebno mi je drago što je upravo Woody želio da uz Počasno Srce prikažemo “Welcome to Sarajevo” (Dobro došli u Sarajevo). Vraćamo ga na Metalac, na 35-milimetarskoj traci, praktično u formatu u kojem ga je publika gledala kada je film nastao. Tako njegov dolazak nije samo dolazak velike holivudske zvijezde nego zatvara jedan vrlo lijep krug između filma, grada i Festivala.

 

Okrenimo se još malo programu – Takmičarski igrani donosi dosta ostvarenja koja govore o ratnim dešavanjima. I SFF je nastao u takvim okolnostima. Koliko je za Vas bitno da SFF njeguje takvu vrstu osvrta na brutalnu realnost u kojoj živimo?

 

- Ne mislim da njegujemo filmove o ratu kao temu, niti ih selektujemo zato što je Sarajevo Film Festival nastao u ratu. Njegujemo filmove koji ozbiljno gledaju svijet u kojem nastaju. A taj svijet je, nažalost, obilježen ratovima, raseljavanjem, nacionalizmom, političkim nasiljem i posljedicama konflikata za koje smo prečesto mislili da pripadaju prošlosti.

Zanimljivo je da mnogi filmovi u ovogodišnjim takmičarskim programima rat ne posmatraju kroz front i samu borbu. Mnogo češće vidimo ono što ostaje poslije: porodice, djecu, sjećanje, traumu, identitet, ljude koji pokušavaju živjeti s posljedicama odluka koje nisu sami donijeli.

Mislim da je tu važna i veza s nastankom Sarajevo Film Festivala. Pouka činjenice da je Festival nastao tokom opsade Sarajeva nije da mi trideset godina kasnije moramo stalno govoriti o ratu. Pouka je da kultura ne prestaje biti potrebna kada stvarnost postane brutalna. Upravo tada postaje još potrebnija.

Film nam omogućava da iskustvo rata ne svedemo na političku izjavu, statistiku ili dnevnu vijest, nego da ga ponovo vidimo kroz iskustvo pojedinca. To je jedna od stvari koje film još može uraditi bolje od gotovo bilo kojeg drugog medija.

 

Noć prije otvaranja, uz slobodan ulaz, biće prikazan i film “Žena s krajolikom” Ivice Matića, što je za svaku pohvalu. No, za razliku od nekih drugih bh. klasika, ovo nije digitalizirao Filmski centar Sarajevo, no slovenačke kolege, nakon nagrade u Cannesu prošle godine. Bilo je govora i da taj film više nije bosanskohercegovački. Da li projekcija najavljuje povratak ovog bh. filma u bh. arhive?

 

- Prvo bih razdvojio dvije stvari. “Žena s krajolikom” Ivice Matića jeste bosanskohercegovački film i jedno od ključnih djela naše filmske baštine. Činjenica da su inicijativa i veliki dio posla na njegovoj restauraciji došli izvan Bosne i Hercegovine ne može retroaktivno promijeniti identitet filma.

Koliko mi je poznato, sama Slovenska kinoteka restauraciju opisuje kao projekt realiziran u saradnji s partnerima iz više zemalja i uz evropska sredstva. Dakle, prije bih govorio o međunarodnoj saradnji na spašavanju filmske baštine nego o tome da je neko uzeo bosanskohercegovački film.

Drugo je pitanje, i za nas mnogo važnije, zašto Bosna i Hercegovina sama nije bila u stanju da taj posao uradi ranije. Ako je trebalo da inicijativa izvana pomogne da jedno od remek-djela naše kinematografije bude restaurirano i ponovo dostupno publici, onda to, prije svega, treba da bude upozorenje nama. Imamo ogromnu filmsku baštinu, a nemamo sistem koji joj garantuje zaštitu, restauraciju i dostupnost budućim generacijama.

Počasno Srce Sarajeva dobiće i Emir Hadžihafizbegović, doajen filmskog Balkana. Da li u budućnosti možemo očekivati nagrade i za neke druge etablirane filmske radnike iz BiH?

- Naravno. Počasno Srce Sarajeva nikada nije zamišljeno kao priznanje rezervisano za međunarodne zvijezde. Ono govori o odnosu umjetnika prema filmu, njegovom djelu i, često, njegovom odnosu prema Sarajevu i Festivalu.

Uz predstavljanje najboljeg iz svjetske kinematografije, važno nam je odati priznanje ljudima koji su svojim radom ostavili dubok trag u bosanskohercegovačkom filmu i kulturi.

 

Za kraj razgovora, a i za kraj Festivala – restaurirana “Ničija zemlja” Danisa Tanovića. Još se sjećam ovacija na kraju one prve projekcije na Metalcu prije četvrt stoljeća… Da li ova projekcija budi posebne osjećaje kod Vas?

- Naravno. Postoje filmovi koje nakon 25 godina gledate kao dio istorije kinematografije, a postoje filmovi kod kojih se istovremeno sjećate gdje ste bili kada ste ih prvi put gledali. “Ničija zemlja” je za mnoge od nas oboje.

Sjećanje na tu projekciju na Metalcu, na reakciju publike i na ono što je film poslije napravio u svijetu teško je odvojiti od načina na koji danas doživljavamo bosanskohercegovački film. Cannes, Oscar i sve nagrade koje su došle kasnije, promijenile su međunarodnu poziciju naše kinematografije. Odjednom više nije bilo potrebno objašnjavati da iz Bosne i Hercegovine mogu doći filmovi koji pripadaju samom vrhu svjetskog filma.

Ali razlog da “Ničiju zemlju” gledamo ponovo nije nostalgija. Film je, nažalost, ostao nevjerovatno savremen u načinu na koji govori o ratu, međunarodnim institucijama, medijima i trenutku u kojem ljudska tragedija postaje politički i medijski spektakl.

I ima nešto lijepo u dramaturgiji ovogodišnjeg Festivala, noć prije otvaranja vraćamo publici restauriranu “Ženu s krajolikom” Ivice Matića, a Festival završavamo restauriranom “Ničijom zemljom” Danisa Tanovića.

 

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje