Piše: Sead Vegara
Da li se ima reći išta novo kada su superjunaci u pitanju, bilo oni iz Marvelovog ili DC-jevog stripovsko-kinematografskog univerzuma? Sve je već viđeno i sve je već ispričano, barem ono vrijedno (s)pomena. Ali, holivudska tvornica snova ne odustaje i ne posustaje u pričanju priča putem pokretnih slika, te koristi svaki i najmanji mogući lik da inkasira na njegovom/njenom portretu. Uz to, svaki od tih likova ima svoju pozadinsku priču prema kojoj će ispripovijedati dio i na njega nakalemiti ono što bi trebalo da bude glavnina priče. Sada, koliko će u tome uspjeti, to će se vidjeti prema box office rezultatima, dok, barem što se kritičara pita, mogu, a i ne moraju imati pozitivan sud. Filmovi se ne prave radi kritike, već radi zarade. U Hollywoodu je barem tako.
Supergirl; režija: Craig Gillespie; uloge: Milly Alcock, Eve Ridley, Matthias Schoenaerts, David Corenswet; 2026.
IMDb rejting: 6.1/10
Rotten Tomatoes rejting: 54%
Najnoviji proizvod WB-a i DC Studiosa pod patronatom Jamesa Gunna i Petera Safrana, nakon Supermana (2025), jeste film Supergirl (2026) u režiji Craiga Gillespieja i prema scenariju Ane Nogueirae. Naslovnu junakinju portretira Milly Alcock, dok se u ulozi Supermana ponovno pojavljuje David Corenswet. Tu su još i mlada Eve Ridley u ulozi djevojčice koja želi da osvati svoju porodicu i Matthias Schoenaerts kao negativac Krem. Reditelj Gillespie u svom portfoliju ima nekoliko zanimljivih naslova poput Lars and the Real Girl (2007), I, Tonya (2017) i Cruella (2021), a sa najnovijim Supergirl baš se i nije proslavio, ako pitate potpisnika ovih redova.
Film je sve samo ne zabavan, kao što bi se očekivalo od superherojskog naslova. Umjesto da bude superzabavan, on je užasno dosadan i nezanimljiv. I još više, pobrojani likovi nimalo nisu nijansirani psihološki i imaju više falinki nego dobrih strana što je posljedica lošeg i površnog scenarija.
Scenaristica Nogueira nije uspjela u namjeri da likove na papiru dovede do onog stadija kod kojeg bi ih malo bolji glumci mogli izvući i napraviti nešto živo pred kamerama, a plejada glumaca u Supergirl iako ne toliko loša, ni dobra u isto vrijeme, to ne može da napravi.
U jednu ruku Nogueira za priču posuđuje od ostvarenja poput akcije John Wick (2014) u smislu da glavna junakinja ide, ne da osveti svog voljenog ljubimca – psa Krypta, već kako bi našla protuotrov kojim bi ga spasila, westerna True Grit (1969/2010) u kojem joj se na putu pridružuje djevojčica koja želi da osveti svoju porodicu, te ako bismo baš mogli to tako postaviti i svojvrsni križanac sa postapokaliptičnom distopijskom vanserijskom akcijom Mad Max: Fury Road (2015). Mnogo je tu sastojaka, a opet malo kvaliteta.
Ne samo da nećete provesti dobro i kvalitetno vrijeme u hramu sedme umjetnosti, već ćete gotovo od samog početka pomalo povremeno bacati pogled na sat i brojati minute do završetka. Ipak, ne morate ostati do kraja i možete napustiti kino kad god poželite, ako vam nije žao novaca plaćenih za ulaznicu, dok se potpisnik ovih redova žrtvovao odgledavši do kraja film kako bi vas mogao upozoriti.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
