Quentin Tarantino

Inglourious Basterds: Remek-djelo Quentina Tarantina

Piše: Sead Vegara Ingenioznost šestog filma, Inglourious Basterds (Nemilosrdni gadovi, 2009), u režiji i prema scenariju jednog jedinog jedinstvenog Quentina Tarantina ogleda se u gotovo svakom mogućem aspektu. Kako je sam Tarantino jednom prilikom izjavio da je Leoneov The Good, The Bad and the Ugly (Dobar, loš, zao, 1966) film iz kojeg se (po)najviše može naučiti o samoj režiji, tako se nešto može reći i za njegov šesti rediteljsko/scenaristički uradak.

Tarantinova božanstvena osveta

Piše: Sead Vegara Mnogi kritičari su Kill Bill okarakterisali kao puki omaž svjetskoj kinematografiji, ali bi bilo fer reći da je Tarantino odao počast svim autorima koji su inspirisali njegov rad i njegovu viziju filmske umjetnosti. Sam Tarantino je sa svojim četvrtim filmom odlučio testirati granice svog talenta, pri tome ne misleći na filmsku naraciju kroz scenarij, dijaloge i replike, koji su još od Reservoir Dogs (Ulični psi, 1992) postali njegov trademark, već zanatski aspekt filma u kojem će (i više nego) uspješno riješiti mizanscen, kadriranje, te koreografije borbi.

Razvoj filmskih tehnika u američkoj kinematografiji

Piše: Lejla Panjeta Historija američkog filma je historija američkog sna: njegovih mitova, strahova i žudnji. Od Griffithovih moralnih freski do Nolanovih misaonih labirinata, film je prošao put od nevinosti do samosvijesti. Tehnologija se mijenjala. Zvuk, boja, CGI, streaming. Ali ostali su  isti impulsi: želja da se zabilježi osjećaj, moralna dilema, i pogled čovjeka u pokretu. Ono što se mijenjalo bio je ton: od mitskog prema refleksivnom, od spektakla prema introspekciji. Replika u filmu The Man Who Shot Liberty Valance John Forda: Kad legenda postane činjenica, štampaj legendu, govori o Americi, ali i o filmu. Kao da ga je čuo Christopher Nolan i dodao: Ili je barem izvrni.

Pogled u prošlost: “Death Proof“

Piše: Sead Vegara Prvi dio filma je snimio koristivši estetiku trash filmova, sve zajedno sa pokretima kamere (Tarantino je sam svoj majstor i ovdje, te potpisuje pored scenarija, režije, glume i posao direktora fotografije), namjerno lošom kvalitetom slike, koja se očituje u iskrzanoj i zrnastoj fotografiji, te prekidima i skokovima u naraciji u vidu gubitka filma (pojedena traka).

Izgubili smo jedinstvenu facu: R.I.P. Michael Madsen

Piše: Marko Njegić Donnie Brasco je pokazao da Madsen može utjeloviti i kompleksnije tough guy likove, što je potvrdio u svom ponajboljem i najzrelijem nastupu u Kill Billu 2 kao Budd, brat negativca iz naslova (David Carradine) koji zdvaja o osveti i smrti. Ta žena (Uma Thurman kao Nevjesta; op.a.) zaslužuje  svoju osvetu i... mi zaslužujemo umrijeti, govorio je Budd.

Strange Darling: Ingeniozna postavka priče

Piše: Sead Vegara Podijeljen na šest poglavlja, Strange Darling pripovijeda zaista neviđenu priču, barem je tako rijetko viđamo u savremenom američkom filmu (ako izuzmemo filmove velikog Quentina Tarantina), te je samim tim autentičan. Cijelo svoje trajanje, koji minut više od sat i po, Mollner vješto koristi mozaični narativ da bi nas naveo na krivi trag ili da ipak posumnjamo u ono što je (toliko) očigledno.