Kinematografski ovisnik

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 6

Piše: Vesko Kadić Kao što je evidentirano djelovanje autora kratkog metra koji nisu snimili ni jedan cjelovečernji igrani film (S. Mrkonjić, M. Fehimović, P. Ljubojev, V. Balvanović i V. Stojanović), činjenica je da su postojali redatelji koji su snimali i jedan i drugi filmski rod, ali daleko u manjem broju u odnosu na njihove kolege-dokumentariste. Jedan od prvih redatelja koji je snimao i prve bh. dokumentarne filmove, kao što je snimio i igrani film Crni biseri, isključivo s domaćim filmskim kadrom, bio je Svetomir-Toma Janić.

Iz bh. filmske čitanke: “Quo Vadis, Aida?“

Piše: Mirza Skenderagić Ratna drama Quo Vadis, Aida? je, dakle, izvorno trebala biti zasnovana na knjizi “Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici“ Hasana Nuhanovića koji je kao UN-ov prevoditelj preživio genocid u Srebrenici, ali je na koncu, zbog neslaganja oko scenarija, Žbanić kreirala sasvim novu priču o ženi Aidi, profesorici engleskog jezika u Srebrenici, koja nije postojala u stvarnosti, ali u čijoj sudbini se svakako oslikavaju životi preživjelih srebreničkih žena, majki, sestara..., kojima je ovaj film upravo i posvećen.

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 5

Piše: Vesko Kadić Stvaralaštvo Balvanovića, naročito njegovi rani dokumentarni filmovi, moguće je tumačiti u neminovnom razvoju autora koji je sigurno imao na umu krajnji cilj: igrani film. Stoga i ne čudi što su mu prvi filmovi bili “vježbe“ za prelaz iz filmova stvarnosti u filmove fikcije, što će biti dokaz kad realizira dva kratka filma Dječak i konj i Koncert za klupu i orkestar.

Iz bh. filmske čitanke: "Valter brani Sarajevo"

Piše: Mirza Skenderagić Hajrudin Šiba Krvavac kao reditelj koji je pravio filmove za publiku ili tzv. blockbustere, odnosno kino-hitove, žanrovski je autor u onolikoj mjeri u kolikoj je zanatsko savršenstvo umjetnost, što se recimo može reći za filmove Stevena Spielberga u Hollywoodu, sa ipak znatno slobodnijim i kreativnijim stvaralačkim pristupom. Šiba nije bio autor u umjetničkom smislu, njegovi filmovi nisu propitivali filmski jezik na način kao što su u to vrijeme radili autori jugoslavenskog “crnog talasa“, već je nastajao da se što direktnije približi publici.

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 4

Piše: Vesko Kadić Ovo su sjećanja na slike remek-djela Fasade, autora Suada Mrkonjića. Iako ovaj redatelj nije bio u svojim drugim filmovima sklon ironiji, u ovome, jer ga je na to vodila ideja Milana Andrića, imao za cilj otkriti “skrivanje“ živeće lokalne stvarnosti koja je imala i simboliku jednog šireg društvenog značaja, tj. da se otvoreno  govori o mnogim negativnim pojavama, njihovim uzrocima i slabostima, da te nedostatke i negativne činjenice ne skrivamo iza ove ili one “fasade“.

Iz bh. filmske čitanke: “Ne ostavljaj me“

Piše: Mirza Skenderagić Aida Begić pripada novoj generaciji filmskih reditelja u BiH i jedna je od rijetkih koji prethodno pripremljeni teren od starijih kolega zvani bh. kinematografija, koristi za izgradnju vlastitog stila i autorstva, što su svakako primijetili i renomirani filmski festivali. Begić je iskoristila poziv od međunarodnog humanitarnog udruženja sa sjedištem u Turskoj, Beşir Derneği koje se, između ostalog, bavi i problemom izbjeglica, te snimila krajnje respektabilno ostvarenje Ne ostavljaj me (Never leave me), premijerno prikazano na Antalya Film Festivalu.

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 3

Piše: Vesko Kadić Prvi film koji nagoviještava da je riječ o jednom zrelom autoru, stvaratelju koji realizira nešto više od pukog dokumenta bio je Sljeme za tjeme (1964), u kome Mutapčić daje iskrivljenu sliku naseobina i ljudi koji “učestvuju“ u neplanskoj gradnji. Dok se suvremeni gradovi  zahvaljujući industrijalizaciji naglo razvijaju, u njihova rubna područja doleze sa sela “zvani i neznani“, te uz najljepše dijelove modernog grada niče nepredviđena “divlja gradnja“. 

Iz bh. filmske čitanke: “Za one koji ne mogu da govore“

Piše: Mirza Skenderagić Kreiran u formi fikcionalne rekonstrukcije u kojoj glavna protagonistkinja igra samu sebe, sa prirodnim sjedinjenjem igranog i dokumentarnog roda i odlučnim autorskim izletima u autoreferencijalno i metafilmsko, te dubokom uzemljenošću u stvarnosti, ovaj neobični performativni film, donosi lično i umjetničko suočavanje sa stravičnom prošlošću, skrivenoj ispod čistih hotelskih plahti. 

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 2

Piše: Vesko Kadić Ako iz biografije autora Živka-Žike Ristića izdvojimo filmove Drvar (1958) koji govori o gradu s velikom povijesnom prošlošću, Posljednja poruka (1961) posvećenom ilegalcima Sarajeva u periodu od 1941. do 1945. godine, i njihovom organizovanom otporu u glavnom gradu BiH, Proljeće u mom gradu (1961) viđeno kroz slike najživotnijeg doba godine u kome se dešavaju godišnjice, mitinzi, polaganje cvijeća na spomenike i slično – onda smo dobili trilogiju Ristićevog stvaralaštva.