Kinematografski ovisnik

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 10

Piše: Vesko Kadić Što je zajedničko “Sarajevskoj školi dokumentarnog filma? Pogled na film iz osebujnog kuta promatranja događaja metodom istraživača koji otkriva aktualne trenutke ljudske svakodnevice, u kojoj je individua prikazana u ulozi antijunaka, što je u stvarnosti tih godina bila svakodnevna pojava. Više se ne veliča heroj iz prošlosti, on je potpuno zanemaren, a u fokusu objektiva ovih autora je mali čovjek sa svim svojim životnim problemima, patnjama i poniženjima.

Iz bh. filmske čitanke: “Scream For Me Sarajevo“

Piše: Mirza Skenderagić Svoj vrhunac, bh. dokumentarni film dosegnuo je 2016. godine, kada je film Scream For Me Sarajevo (2016), autora Tarika Hodžića i Jasenka Pašića, započeo ispisivanje novih stranica historije bosanskohercegovačke kinematografije. Naime, ovo ostvarenje osvojilo je na 22. SFF-u nagradu publike s ocjenom 4,98, što za ovaj festival predstavlja svojevrsni rekord.

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 9

Piše: Vesko Kadić Za pretpostaviti je da se bh. animirani i lutka film pojavio nakon vidljivog uspjeha “Zagrebačke škole crtanog filma“ u svijetu animacije, kao što je evidentno da su neki bh. animatori usavrševanje i saznanja dobijali prilikom odlaska u Zagreb, na tzv. kurseve animacje. Kao što se dešavalo i u ranim uracima bh. dokumentarista koji su se, u većini slučajeva, okušali i na reklamnom i propagandnom filmu, i bh. animacija svoj pohod započinje na tzv. naručenom filmu. 

Iz bh. filmske čitanke: “Aždaja“

Piše: Mirza Skenderagić Aždaji, kao i prethodnim Ramadanovim ostvarenjima Čudotvorno mlijeko (2010) i Kiyamet (2011), nedostaju snažnija idejna i narativna nit Tolerantije (2008), koja će još jednom poslužiti kao dokaz važnosti kvalitetnog scenarističkog predloška (čak i za animirani film), čiji nedostatak ne mogu popuniti niti izuzetno dojmljivi vizualni efekti.

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 8

Piše: Vesko Kadić Prve dodire s filmskom kamerom, po evidentiranoj statistici, Bakir Tanović ima u reklamnom filmu Tkanina (1953), kojeg režira Nikola Đurđević, autor nekoliko manje važnih filmova i koji će se kasnije isključivo baviti radom kao asistent režije na igranom filmu. Tanović  će, poslije  kao snimatelj, u svojoj biografiji imati oko petnaestak filmova, onih manje značajnih, kao i onih koji se mogu evidentirati kao uspjela djela.

Iz bh. filmske čitanke: “Otac na službenom putu“

Piše: Mirza Skenderagić Neoprezna opaska o crtežu u novinama pred ljubomornom ljubavnicom postaje dovoljna da Meša (Miki Manojlović), zaposlenik u Ministarstvu rada, završi na Golom otoku. On postaje jedan od ondašnjih uhapšenika čija krivica nikad nije utvrđena. Njegova porodica je sada prisiljena nositi se sa situacijom i čekati da ga puste iz zatvora. Priča je ispričana iz perspektive dječaka Malika (Moreno De Bartolli), Mešinog mlađeg sina, koji vjeruje u priču majke Sene (Mirjana Karanović) koja ga je uvjerila da je njegov otac “na službenom putu“.

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 7

Piše: Vesko Kadić Jedan od prvih sarajevskih kinoamatera u sjeni, što će reći da je vlastite filmove kao i filmove drugih radio iz drugog plana, bio je Zlatko Lavanić. Njegovi amaterski filmovi nagrađivani su na brojnim republičkim festivalima, a bio je jadan od osnivača filmskog časopisa Sineast. Studirao je Građevinski fakultet, ali kao i većina drugih redatelja svoj izbor posvećuje filmskoj režiji, a na profesionalni film dolazi 1966. godine, kada nešto kasnije karijeru počinje  kao asistent, a potom pomoćnik režije na igranom filmu, i to uglavnom kod redatelja koji su se bavili suvremenim (Glineni golub, Ram za sliku moje drage, Moja strana svijeta) i ratnim temama (Valter brani Sarajevo, Doktor Mladen).

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 6

Piše: Vesko Kadić Kao što je evidentirano djelovanje autora kratkog metra koji nisu snimili ni jedan cjelovečernji igrani film (S. Mrkonjić, M. Fehimović, P. Ljubojev, V. Balvanović i V. Stojanović), činjenica je da su postojali redatelji koji su snimali i jedan i drugi filmski rod, ali daleko u manjem broju u odnosu na njihove kolege-dokumentariste. Jedan od prvih redatelja koji je snimao i prve bh. dokumentarne filmove, kao što je snimio i igrani film Crni biseri, isključivo s domaćim filmskim kadrom, bio je Svetomir-Toma Janić.

Iz bh. filmske čitanke: “Quo Vadis, Aida?“

Piše: Mirza Skenderagić Ratna drama Quo Vadis, Aida? je, dakle, izvorno trebala biti zasnovana na knjizi “Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici“ Hasana Nuhanovića koji je kao UN-ov prevoditelj preživio genocid u Srebrenici, ali je na koncu, zbog neslaganja oko scenarija, Žbanić kreirala sasvim novu priču o ženi Aidi, profesorici engleskog jezika u Srebrenici, koja nije postojala u stvarnosti, ali u čijoj sudbini se svakako oslikavaju životi preživjelih srebreničkih žena, majki, sestara..., kojima je ovaj film upravo i posvećen.