Zvizdan: Sve je isto, samo su droge jače

zvizdanPiše: Nisad Selimović

Takmičarski program otvoren je press projekcijom laureata iz Cannesa, filmom "Zvizdan" Dalibora Matanića. U prepunoj sali Narodnog pozorišta moglo se vidjeti mnogo poznatih lica, a film je nakon projekcije zaradio i pošten aplauz. Nije se moglo ni očekivati drugačije obzirom da se radi o drami koja je klasični "crowd pleaser" i govori o stvarima koje su vrlo kompleksne ali specifične za cijeli region - zabranjenim ljubavima i problemima koje takve romanse nose. U glavnoj ulozi je uvijek jedan zaljubljeni par i to uvijek Srpkinja i uvijek Hrvat. Imena su manje bitna jer se svakako mijenjaju u tri navrata. Naime, riječ je o tri priče koje se dešavaju tokom tri vremenske dekade - jedna 1991., na obzoru rata u Hrvatskoj, druga je smještena u 2001., kada su se srpski povratnici počeli vraćati u zaleđe Jadrana, dok se treća priča dešava prije četiri godine, kada je sve kao ok, ali po svemu sudeći, samo je droga raznovrsnija a muzika bučnija.

"Zvizdan"; Hrvatska;  Režija: Dalibor Matanić; Uloge: Tihana Lazović, Goran Marković, Nives Ivanković; 2015.

Kroz sve tri priče, dakle, proteže se isti problem a to je sukob zaljubljenog para iz različitih nacionalnih etniteta sa sredinom i porodicom. Matanić je pokušao dati iskren uvid u tu problematiku koja je naravno apsolutno istinita ali ne i uvijek prisutna. Možda će nekim od silnih ino gostiju na festivalu slika o romansama mješovitih parova u Hrvatskoj, pa i regiji, nakon filma izgledati nemoguća ali postoji dovoljno primjera da je jasno kako to nije uvijek istina. Predrasudama krcat, "Zvizdan" je uspio očarati žiri programa Un Certain Regard u Cannesu i to nije začuđujuće jer radi se o pošteno režiranoj filmskoj storiji kojoj se žanrovski ima prigovoriti samo zbog predugačkog trajanja. Sve priče su mogle i morale biti srževitije i kompaktnije, kako publika ne bi očekivala kraj nakon 90 minuta, odnosno prve dvije priče, nego je valjalo odgledati i posljednju koja opet donosi smisao cjelini ali gubi na pažnji gledaoca. Prve dvije priče, valja napomenuti, imaju tragičan kraj, dok posljednja donosi nekakvo olakšanje u smislu tog oblaka sumnje u zajednički život dvoje ljudi različite nacionalnosti.

"Zvizdan" je jedna spora drama, koja se paralelno sa platnom, odvija i u svakom od gledalaca. Svi mi priželjkujemo nekakve sretne završetke filmskih priča, pa tragedije i pogrešne odluke glavnih i sporednih protagonista tako znaju bti tragične i po onoga ko ih gleda. Mnogi su tako na toj projekciji za medije reagovali i emotivno, što može biti znak da je Matanić zaista ugodio publici, ali ne nužno i žiriju. Biće zanimljivo vidjeti da li će fama koja ga prati od Cannesa uticati na taj isti žiri, ali jedno je sigurno - obzirom na selekciju koja je odvajkada prepuna teških boja, a ni ove godine nije drugačije, ovaj film je drama koja može biti prijemčljivija strancima (većina žirija su stranci), no domaćim ljubiteljima filma. Nama domaćima, "regionalnima" je, budimo iskreni, preko glave ispiranja mozga o međunacionalnim, međuvjerskim i međuvremenskim tragičnim ljubavima. Vrijeme je da počnemo pričati o onim ljubavima koje imaju samo jedan predznak: uspješne.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje

Prehodna
Mission: Impossible 5 - Tom Cruise nemoguće pretvara u moguće
Sljedeća
Čvor: Dok se ljudi svađaju, psi stradaju