The Witch: Horor-bajka bez sretnoga kraja

the-witch-stillPiše: Sanita Bajramović

Godina je 1630. U jednoj od puritanskih naseobina Nove Engleske, farmer William zahvaljujući  tvrdoglavom ustrajanju na teološkim čarkama s vođama kolonije, biva prognan zajedno sa porodicom, osuđen da živi na rubu ogromne, zastrašujuće šume… Vrlo brzo najmlađe dijete nestaje pod misterioznim okolnostima, a to je samo uvertira za nevjerovatan slijed nesretnih događaja za koji će biti optužena najstarija kći – lijepa i nesputana Thomasin, vjerni prototip nesretnica pod kojima će, nekoliko decenija kasnije, biti potpaljene puritanske lomače u Salemu…

Vještica; režija: Robert Eggers; uloge: Anya Taylor-Joy, Ralph Ineson, Kate Dickie, Harvey Scrimshaw; 2015.

IMDb rejting: 6.9/10

Rotten Tomatoes rejting: 91%

Ne postoji sigurno filmski žanr koji je pretrpio tako korjenitu revalorizaciju tokom filmske povijesti kao što je to slučaj s horor žanrom. Na samim počecima smatran jeftinom, šund zabavom za publiku, potcjenjivan i ismijavan, vremenom je uspio steći respektabilan status, prvenstveno zahvaljujući činjenici da su se brojni veliki režiseri zaželjeli okušati u stvaranju filmova strave. Počelo je 60-ih s Hitchcockom i Polanskim, da bi ih u narednim decenijama slijedili Kubrick, Ridley Scott, Richard Donner, Peter Medak, William Friedkin… Onda su na scenu stupili John Carpenter i Wes Craven, kao i  italijanski autori giallo podžanra (Argento, Bava, Fulci, Soavi). Nahrupile su zlatne 80-e, sručivši zlatnu kišu kultnih ostvarenja zbog koje nam se činilo da će horor ostati vječno na prijestolju box officea. Međutim s novim stoljećem, stvari su se radikalno izmijenile. Osim nekoliko genijalnih žanrovskih proplamsaja (Amenabarovi The Others, „found footage“ Blair Witch Project) produkcija horora je ušla u fazu štancanja kao u 80-ima ali daleko od šarma ili inventivnosti te epohe. Godišnje nam se serviraju ogromne količine generičkih uradaka nafilovanih brojnim klišeima bez glave i repa, često bez finalnog iole zadovoljavajućeg logičkog objašnjenja. Likovi negativaca se razvodnjavaju i postaju bljutavi (kao u “slavnoj” sagi Sumrak; bi oni sisali krv ali da im očnjaci ne uđu…), a što se tiče pozitivaca više nikoga nije briga hoće li preživjeti ili ne.

the witchKonačno, na prošlogodišnjem Sundance Film Festivalu nakon dosta vremena zasijao je pravi, mali dragulj koji je na dobrom putu da nam izbriše gorak okus mediokritetske produkcije na koju smo se već navikli. Reditelj/scenarist Robert  Eggers (ovjenčan na Sundanceu nagradom za najbolju režiju) potrudio se realizovati kompleksno djelo, nabijeno višestrukom simbolikom i čistom esencijom horora koja se ne viđa često. Hrabro posegnuvši za prastarim arsenalom horor tema, crnom magijom i vještičarenjem, Eggers kao da je briljantnim vizuelnim postupcima transponovao atmosferu neke od bajki braće Grimm, izostavivši samo boje. Napadno odsustvo kolorita kao da vizuelno trasira arhaični crno-bijeli svijet u kojemu može egzistirati samo dobro ili zlo, bez prelaznih nijansi. To je univerzum oštrih i zastrašujućih kontura (u kojemu začarana šuma figurira skoro kao zaseban entitet, antagonistički sučeljena ravnici na kojoj Williamova porodica pokušava zasnovati dom). Interijeri i eksterijeri su prikazani radikalno realistično, kao savršena kulisa puritanske ogoljenosti i minimalizma. Pokreti kamere i uglovi snimanja generiraju dominantan osjećaj klaustrofobije i izolacije koja kao Damoklov mač visi nad Williamovom porodicom i polako i suptilno je razara.

Ispod površinskog sloja horor-bajke nalazimo skoro pa šekspirijansku dramaturgiju. Ništa nije kao što se na prvi pogled čini, ponašanje likova oscilira od razumnog do bezumnog. Dijalozi su savršeno logični, smisleni a sve vrijeme nam se čini da polako klize u sumanutost. Sveukupan dojam pojačava i Eggersova savršena konstrukcija historijskih detalja, tako glumačka postava mora cijelo vrijeme izgovarati tekst arhaičnim engleskim koji je danas izvornim govornicima engleskog jezika skoro nerazumljiv (tzv. engleski kralja Jamesa). Pater familias koji se na počeku hrabro drži pred puritanskim glavešinama vremenom se dokazuje kao nevjerovatna kukavica. Majka, uništena surovim životom, svu agresivnost usmjerava ka starijoj kćeri. Dvoje mlađe djece također se okreću protiv starije sestre. Kao crni plašt nad svima njima lebdi vjerska paranoja i isključivost koji neizbježno vode u kolektivnu histeriju. Šokantan kraj zapravo je jedini mogućan i logičan – svijet u kojemu je Bog tako blisko prisutan mora na drugoj strani spektra sadržavati i đavola i pripadajuću mu menažeriju! Najveća vrijednost ovog filma upravo i jeste hrabar kraj, Eggersova riješenost da film scenaristički ne ostavi napola kuhanim i nedorečenim (još jedna od bezbrojnih mana “generičkih” polu-uradaka spomenutih u uvodu)!

Glumačka ekipa je izvrsno obavila posao, s posebnim apostrofom na mladu Anyu Taylor-Joy u ulozi Thomasin i Harveya Scrimshawa u ulozi njenog brata Caleba.  Raspon emocija koji su savršeno odglumili uz već pomenuti arhaični engleski bez da im se jezik i jedan put zapleo, zbilja je impresivan!

Vještica nije imala čast biti uvrštena na kino repertoar niti kod nas niti u jednoj zemlji regije (vjerovatno zbog nedostatka krvi i jeftinih trikova strašilica na koje je savremena publika navikla) tako da nam preostaje samo sačekati Blu-ray izdanje već najavljeno od strane Criteriona.

Kao posljednja preporuka neka posluži Twitter upis velikoga Stephena Kinga neposredno nakon premijere:

The Witch scared the hell out of me! (“Vještica” me je na smrt prestrašila!”)

Prehodna
Citizenfour: Suptilna mašinerija kontrole
Sljedeća
Alice Through the Looking Glass: "Eye candy"