The Crazies: Ko je ovdje lud?

The Crazies: Ko je ovdje lud?

Piše: Amar Komić

Ukoliko želimo pogledati film koji bi nam mogao pomoći da bolje shvatimo vlastitu reakciju i reakciju nadležnih organa na trenutnu epidemiju koronavirusa trebamo se samo vratiti filmografiji američkog reditelja George A. Romera i izabrati bilo koji od njegovih filmova koji se bavi ovim pitanjima. Često nazivan „ocem zombie filma“ Romero je posvetio većinu svoje rediteljske karijere praveći zombie filmove koji istražuju načine na koji bi pojedinci i društveni sistemi reagovali na ekstremene situacije pandemije. Iako ne pripada Romerovoj poznatoj seriji zombie filmova The Crazies (1973) je postao jedan od njegovih najrelevantnijih filmova.

The Crazies; režija: George A. Romero; uloge: Lane Carroll, Will MacMillan, Harold Wayne Jones; 1973.

IMDb rejting: 6.1/10

Rotten Tomatoes rejting: 67%

U The Crazies pratimo dešavanja u gradiću Evans City, Pennsylvania nakon što se pojavi misteriozna epidemija „ludila“ zbog kojeg do tad zdravi pojedinci počinju gubiti razum, ponašati se nasilno i ubijati ljude oko sebe. Ubrzo se u čitavu stvar upliće američka vlada koja velikom brzinom u grad pošalje vojsku, te putem sile počinje uspostavljati red zatvarajući zdrav dio stanovništa u karanten a ubijajući zaražene pojedince. Ispostavlja se da je čitava epidamija prouzrokovana padom vojnog aviona u kojem se nalazilo biološko oružje koje izaziva „ludilo“. Dok vojska svojim nasilnim metodama neuspješno pokušava održavati red, kako među zaraženom tako i među zdravom populacijom, naučnici i doktori rade na pronalasku lijeka.

Čini se pogodnim opisati Romerov rediteljski stil kao surov s obzirom da njime oslikava svu surovost društva koja isplivava na površinu u ekstemnim situacijama poput epidemije. Ova surovost očitava se u gotovo svim aspektima Romerove režija te se podjednako odnosi na vizualni stil filma kao i na njegovu zvučnu sliku. Tako, najsnažniji elementi ovog filma su audiovizualne prirode.

Romerovi kadrovi ispunjeni su tijelima u pokretu; vojnici se poput muha bez glave kreću lijevo i desno ulazeći i izlazeći iz kadra što stvara iznimnu vizualnu dinamiku i ritam. Romero u ovim trenucima kameru zadržava na stativu definišući vizualni stil s kojim stvara dojam da švenkovi kamere pokušavaju, ali rijetko uspijevaju ispratiti užurbanu vojsku, doktore i civile. Dominiraju klaustrofobični krupni planovi s kojima Romero na gledoca prenosi svu paranoju koju osjećaju likovi. Mala doktorska ordinacija u kojoj vojska napravi svoju privremenu bazu počinje se u jednom trenutku doimati poput košnice ispunjene rojem agresivnih pčela koje bezumno lete na sve strane i svojim žalcima (puškama) napadaju bilo koga ko im se nađe na putu.

U prigodnim trenucima Romero se ne libi kameru skinuti sa stativa a radnju ispratiti gotovo dokumentarističkom kamerom iz ruke. Ovakav rediteljski pristup posebno dolazi do izražaja u masovnim scenama gdje je vojska prisiljena kotrolisati velikim brojem ljudi. Romero nas postavlja u samo žarište dešavanja, među nekontrolisanu i histeričnu masu što se odražava na stil kamere. U ovakvim trenucima kompozicije kadrova i pokreti kamere postaju mnogo manje precizni i definisani a Romero prepušta da energija mase definiše fragmentaran i haotičan vizualni stil scene. Hiperaktivnom montažom Romero uvezuje ove fragmente u ponekad apstraktnu ali nikada nerazumljivu cjelinu.

Kontrolisani haosa Romerove vizualnosti popraćena je jednako uzbudljivom zvučnom slikom. Mono zvučna traka, koja na momente poprima vlastiti život neovisan od slike, ispunjena je svakojakim zvucima grubih tekstura i visokih frekvencija. Preklapaju se i pretapaju jedni u druge uzvici i vrisci ljudskih glasova, sirene i motori automobila, alarmi uzbune i helikopterski propeleri, pjev zrikavaca u noći i paljba pušaka. U rijetkim trenucima kada se odlučuje korisiti muzikom Romero balansira između dvaju kompozicija; solo instrumentala na dobošu koji asocira na vojni marš i gitarske rock/folk balade 70-ih čija se sentimentalnost čini krajnje iščašenom u svijetu filma. Međutim, to je i poanta kompozicije s obzirom da je Romero koristi kao ironijski komentar na često nasilna dešavanja.  

Romerova formalna riješenja stvaraju izrazito dezorijetirajući efekat i atmosferom krajnje nelagode, konfuzije, anksioznosti i paranoje. Prvih tridesetak minuta filma predstavlja Romerov napada na gledaočeva čula s kojim krajnje uvjerljivo i bez trunka zadrške oslikava društvo koje u rasponu od samo nekoliko sati gubi bilo kakav smisao za red i poredak. Ostatak filma pratimo neuspješne pokušaju društva da ponovo ostvari bilo kakvu naznaku reda. Zbog toga Romerov izraz u ostatku filma postaje suzdržan u poređenju s prvih tridesetak minuta.

Nakon ovog produženog uvoda počinjemo paralelno pratiti tri linije radnje; vojsku koja pokušava održati red, naučnike koji pokušavaju pronaći lijek i nekoliko odmetnika predvođenih vatrogascem Davidom (Will MacMillan) koji pokušavaju ostati van karantena krećući se okolnim šumama. Čestim i neočekivanim skokovima između ove tri linije radnje, i promjenama u perspektivi Romero oslikava društvo bez pravog usmjerenja i odgovora za kirzno stanje.   

U ovoj viziji čovječanstva Romero ipak uspijeva pronaći neočekivane trenutke humora. Ističe se jedan kadar u sekvenci filma u kojoj vojska silom provaljuje u okolne kuće i zdravo stanovništo odvodi u karanten a zaraženo ubija. Dok vojska vrši jednu od takvih akcija u obiteljskoj kući dešava se kratki urez na dječaka od nekoliko godina koji u ruci drži plastičnu pušku koja izgledom podsjeća na onu kojom se koriste vojnici.

Kao što je to primjer i u njegovim finacijski uspješnijim i u kritici bolje prihvaćenim zombie klasicima poput Night of The Living Dead (1968) i Dawn of The Dead (1978), Romerovo majstorstvo leži u vještom balansiranju između inteligentne društvene kritike i šarma  žanrovskog filma. Romero svoje filmove dovodi do završnica koje nisu jezive ili zastrašujuće zbog svojeg eksplicitno nasilnog i krvavog sadržaja već zbog pesimističnih implikacija o ljudskoj prirodi i društvenim sistemima. To je slučaj i sa The Crazies  gdje se Romerova najzanimljivija ideja postepeno definiše kroz trajanje filma. Dok na početku jasno možemo utvrditi koji su pojedinci „ludi“ zbog virusa a koji ne, kako se radnja filma razvija a epidemija uzima sve više maha, u masi ljudi ne možemo više diferencirati između pojedinaca koji su „ludi“ zbog virusa od onih koji su „ludi“ zbog kolektivne histerije koje vlada. Ludilo tako postaje sveopšte stanje društva a pitanje ludila i nemogućnosti njegovog jasnog definisanja postaje centralno za film. 

U svom stilu Romero film završava pesimističnim tonom koji podcrtava ideju vladinu krajnje nekompetentnosi u reakciji na stanje epidemije. Romero nam nikada ne odgovara na pitanje ko su zapravo „crazies“ (luđaci) iz naslova? Drugim riječima ko je ovdje zapravo lud? Da li je to vojska sa svojom nasilnom reakcijom na epidemiju, da li su to naučnici koji su proizveli virus i sada ne mogu pronaći lijek, da li je to zdravo stanovništvo koje odbija ući u karanten ili su to ljudi koji su zaraženi virusom? Dok i u posljednjih nekoliko minuta filma svjedočimo ponavljaju nekompetentnih i loših odluka od strane nadležnih političara, vojnika i doktora shvatamo da su ljudi zaraženi virusom „ludila“ u čitavoj situaciji možda i najmanje ludi.

 

Prehodna
Pogled u prošlost: “Belle Epoque“
Sljedeća
Midnight Run: (Ne)prijateljstvo u ovom i idućem životu