Piše: Nisad Selimović
Mnogi su izašli sjetni i melanholični iz sale Grande u venecijanskoj Palazzo del Cinema u augustu prošle godine. A kako i ne bi bili - prisustvovali su premijeri vjerovatno najljepšeg filma 2018, prekrasnog i dirljivog osvrta na vlastito djetinjstvo meksičkog filmskog majstora Alfonsa Cuarona. Sjetiću se, još kada je Roma najavljena za Filmski festival u Veneciji, da mi je Cuaron ostao u najboljem mogućem sjećanju, ali nisam razmišljao zbog čega. Ovlaš sam se sjećao jednog dijela Harryja Pottera, vjerovatno jedinog potpuno komercijalnog djela koje je snimio, ali koje je dječiju franšizu uronilo u mračni svijet intriga kojih se ne bi postidio ni Sydney Pollack (s kojim je i radio neko vrijeme na TV serijalu “Fallen Angels”). Ali, nije to bilo to, Cuarona sam znao odranije.
Roma; režija: Alfonso Cuaron; uloge: Yalitza Aparicio, Marina de Tariva, Diego Cortiva; 2018.
IMDb rejting: 8.1/10
Rotten Tomatoes rejting: 96%
Sjetiću se, tek kada sam pogledao film, zbog čega. Bila je 2002, ljeto i Sarajevo Film Festival. Bio je fenomenalni program Panorama koji je uređivao najbolji selektor SFF-a ikada Howard Feinstein, i kasna projekcija u kinu Meeting Point. Toliko je naroda bilo unutra da ni oni koji su htjeli stajati i gledati film nisu mogli ući. Mene je, srećom, našlo neko mjesto na stepenicama. Ta dva sata, nadošlo mi je dok sam gledao Romu, bila su dokaz da moja ljubav prema filmu ipak nije vezana za spektakl, nego za umjetnost. Film je bio Y Tu Mama Tambien. Šesnaest godina kasnije, Cuaron je dosegao vrhunac karijere snimivši srčanu posvetu rodnom kraju, četvrti Ciudad de Mexica koja nosi ime kao i vjerovatno najslavniji grad na svijetu - Roma. Ništa u tom kvartu nije posebno ni specifično da bi neko o njemu snimio film, ali Cuaronu je tih nekoliko ulica najbitnije na svijetu, tu je odrastao i prvi put osjetio šta je zaista život. Roma donosi priču iz perspektive jedne “none”, kućne pomoćnice Cleo, lika inspirisanog ženom koja je bukvalno odgojila Cuarona i bila uz njega cijelo djetinjstvo. Ona živi sa porodicom i pomaže u svim kućanskim poslovima, što je bilo potpuno uobičajeno tokom šezdesetih godina u dobrostojećim meksičkim familijama. Cuaronov otac je, kao nuklearni naučnik, bio baš dobrostojeći, imali su američki automobil i ništa im nije nedostajalo.
Kako sam Cuaron kaže, Roma je klasično autobiografsko djelo, u tolikoj mjeri da je sakupljao namještaj od rodbine da bi njegov dom na platnu izgledao što autentičnije. Nažalost, ono što u pozadini pogoni i cijeli film, očito je također inspirisano stvarnim događajima – otac vrlo brzo napušta porodicu i odlazi na “službeni put”. Otkriće se vrlo brzo da nije nigdje otišao nego je nastavio živjeti u drugoj četvrti, sa drugom ženom, dok je supruga ostala sama sa troje djece. I Cleo.
Svoj filmski talenat Cuaron skoro da nije prodao đavlu (čitaj: Hollywoodu), kada je otišao put Kalifornije da bi snimio svoj prvi veliki film. Kazali su mu da je najbolje da se prišlihta nekom postojećem projektu kako bi što lakše došao na mapu poznatih i to je i uradio - snimio je Great Expectations, adaptaciju slavne knjige sa Ethanom Hawkeom i Gwyneth Paltrow. Odmah je shvatio da je pogriješio i zamrzio je vlastiti film, jer nije radio ono što voli. Otišao je u videoteku, uzeo 25 kaseta, sve pregledao i nazvao brata. Rekao mu je, “haj’mo snimiti jedan od onih naših scenarija!” Taj film bio je Y Tu Mama Tambien. Kakva sretna okolnost za sve zaljubljenike u film je to bila.
Da je ostao u Hollywoodu, sada ne bismo imali ništa od onoga što je Cuaron kasnije napravio, pa ni Rome, te umirujuće ode jednoj porodici, životu, kvartu... Snimljen kroz crno-bijelu vizuru smanjenog kontrasta, Roma je lekcija iz kinematografije, uputstvo kako se koncipiraju dugački kadrovi i zašto ih je uopšte bitno imati u jednom filmu. Također, Cuaronov film je i dokaz da scene interijera ne moraju nužno biti ograničene prostorom, te da je ključ svega svjetlo i atmosfera unutar jedne scene.
Ipak, mimo tehničkog ekspertizma jednog pravog zaluđenika u magiju pokretnih slika (uporno nam kroz film daje i reference na filmove koje je gledao i volio dok je odrastao), ono što nosi Romu je ljubav prema svemu onome što Cuaronov film jeste i na čemu je baziran: njegov dom, taj popločani hodnik po kojem pas uporno kenja, ulica kojom paradiraju muzičari, blještavilo raskrsnica u mraku, njegova majka i naposljetku, ali ne i najmanje bitno - Cleo. Bez Cleo (glumi je naturščik Yalitza Aparicio), ništa ne bi imalo smisla, tako da je Cuaronovo remek-djelo posveta njoj mnogo više nego bilo čemu drugom iz rediteljevog djetinjstva. Ona budi djecu, ona ih ušuška na spavanje, ona ih hrani. Ona čisti, ona sprema, ali niko i ne pomišlja da ona ima svoj život koji nekada i nema veze sa kućom u kojoj radi i živi. Veličina Cuarona je koliko u tehničkoj virtuoznosti, toliko i u odluci da taj skriveni život jedne skromne žene na jedan uzvišeni, poetski način predstavi i onima koji je nikada nisu ni vidjeli. Ljudina od čovjeka i reditelja.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
