Remake u razini sa originalnim filmom

Remake u razini sa originalnim filmom

Piše: Sead Vegara

Zašto prijatelji služe? Za podijeliti loša i dobra iskustva, savjet, dobro društvo, smijeh... Kada imate prijatelja kakav je moj drug Edo čovjeka koji prije svega na sve moguće i nemoguće načine izmišlja kako da dobar film dopre do publike ne možete a da se ne zapitate da li stvarno još postoje takvi ljudi. Nemalo puta sam na njegovu preporuku dospio do fascinantnog filmskog ostvarenja kakva je i kanadska dramska komedija Starbuck u kojoj se glavni junak nakon famoznog otkrića povjerava svom najboljem prijatelju i traži savjet. Drug Edo je bio poprilično skeptičan kada je saznao da se radi američki remake filma govoreći da Amerikanci žele sve da pokvare neiventivnošću i krađom ideja, ali u ovom slučaju barem čovjek odgovoran za originalnu ideju (i potpisnik scenarija remakea) jeste taj koji je iznio film i učinio ga svojstvenim; reditelj Ken Scott.

Najstariji holivudski trik sastoji se u tome da staroj priči daš novo ruho.

Samo uspješni filmovi se ponovo snimaju. Nikad nisam shvatio zašto. Ne znam nijedan slučaj da je nova verzija isto onoliko dobra kao prvobitni film. Nema te formule koja bi nekome omogućila da ponovo stvori onu jedinstvenu privlačnost koja je doprinijela da neki film bude uspješan. Trebalo bi da bude obrnuto. Baš neuspjelim filmovima, onim zasnovanim na dobrom materijalu, koji su iz razloga nastalih utjecajem vremana, mjesta ili okolnosti, jednostavno nisu dobro prošli prvi put, trebalo bi pružiti i drugu šansu.

                                                                                                        John Huston ("Otvorena knjiga")

Starbuck Režija: Ken Scott; uloge: Patrick Huard, Julie LeBreton, Antoine Bertrand, Igor Ovadis; 2011.

David Wozniak (Patrick Huard), koji je u mladosti preko 600 navrata polagao spermu u kliniku pod imenom Starbuck, otkriva da je biološki otac 533 djece od kojih njih 142 žele da saznaju njegov identitet. Do tog trenutka u filmu posmatramo Davida kako se provlači kroz život, nezainteresovan i bez cilja. Sa svoje 42 godine ima vezu sa policajkom (on radi kao dostavljač mesa u očevoj mesari), utjerivači dugova su mu za vratom, i život je za njega poprilično neispunjen. Sve do trenutka kada mu djevojka prizna da je trudna i on sazna za djecu ''iz epruvete'' život će mu krenuti u neočekivanom smjeru. David će se povjeriti svom najboljem prijatelju, te pruzeti odgovornost za svoj život prihvatajući odgovornost za novootkrivenu djecu i nekako odlučiti, bez otkrivanja svog identiteta, da im bude anđeo čuvar.

starbuck posterKvebeški sceanristički veteran i reditelj Ken Scott sa do tada dva filma na kontu (prvi je Sticky Fingers iz 2009.) ima veoma istančan smisao za pripovijedanje putem pokretnih slika. U sceni u kojoj David dovodi svoju djevojku Valérie (Julie LeBreton) u obiteljsku kuću da upozna familiju možda i najviše dolazi do izražaja to rediteljevo spretno baratanje detaljima. Dok se vodi razgovor uz večeru kamera polako prelazi preko zida u dnevnoj sobi prikazujući portret Pape Ivana Pavla II, nekoliko boca finog pića, neizostavni vez i na kraju, uramljenu sliku preminule majke. Tako, dok se radnja ne prebaci na zakusku, upoznajemo bit porodice Wozniak.

Odvažan u načinu na koji je postavio priču i sami zaplet, sa svim scenarističkim finesama (koscenarista je Martin Petit), verbalnom i fizičkom komikom koja proizilazi prvenstveno iz odličnog rada sa još boljim glumcima kakvi su Huard i Antoine Bertrand (glumi Davidovog najboljeg prijatelja i samohranog oca četvero djece), reditelj Scott je snimio prelijepu priču sa porukom da ne trebaš ostariti da bi odrastao. Jer kako god posmatrali Davidov život ne možete se oteti utisku da je do trenutka saznanja o svom mnogobrojnom potomstvu bio nezreo i neodgovoran. Ta spoznaja mu je dala smisao u životu i pomogla mu da bude bolji čovjek.

Starbuck ponajviše benifitira iz same ideje (i performansa glavnog glumca Patricka Huarda) koja je više nego zabavna i znalački sprovedena u djelo. A scene koje to najviše dokazuju su one kada David odluči da otkrije kako žive njegovi potomci pri čemu se susreće sa raznoraznim slučajevima od kojih je svaki specifičan na svoj način.

Delivery Man Dostavljač; režija: Ken Scott; uloge: Vince Vaughn, Cobie Smulders, Chris Pratt; 2013.

I kako svaka dobra ideja ne može ostati neotkrivena tako se desilo i sa Scottovim filmom koji je dobio svoj holivudski remake u filmu Delivery Man u kojem glavnu ulogu igra Vince Vaughn. Sretna strana ovog remakea je ta da je urađen pod istom rediteljskom palicom Kena Scotta koji je poput njemačkog reditelja Michaela Hanekea (1997. snimio film Funny Games i 2007. istoimeni holivudski remake) obradio svoj film na engleskom jeziku.

delivery_manVince Vaughn, neko bi rekao osrednji glumac i malo bolji komičar, je sa ulogoma u filmovima Psycho i The Delivery Man (vjerovatno) postao prvi u (skorijoj) holivudskoj historiji koji je glumio u dva „shot by shot“ identična filmska remakea. Prvi spomenuti je po Hitchcockovom klasiku uradio Gus Van Sant (imao je samo jednu dodanu scenu), a drugi je Dostavljač Kena Scotta. Reditelj Scott je u svom zaista originalnom ostvarenju imao predivnih momenata, a slobodno se može reći da se oni nisu izgubili ni u američkom remakeu. Možda bi se jedina zamjerka mogla uputiti na toliko više izlizanoj potrebi objašnjavanja svake moguće stvari u scenariju jer, zaboga, Amerikanci nemaju takve klikere da povežu stvari. Opet, možda će se naći i ljudi iz struke kojima će to biti potpuno ispravno i opravdano.

Bilo kako bilo, Scott je sa filmom Starbuck ispripovijedao zanimljivu priču o 40-i-nešto-godišnjem Davidu Wozniaku koji radi kao dostavljač mesa u očevoj mesari, ima vezu sa policajkom, mafija mu je za vratom zbog dugova, a život mu se mijenja iz korijena kada ga posjeti advokat klinike za donaciju sperme, u kojoj je bio donor, i izvijesti ga da je biološki otac više od 500 djece od kojih njih 142 želi da sazna njegov identitet. Patrick Huard je u Starbucku odglumio Wozniaka na šarmantan način, dok je ta uloga u Dostavljaču dopala Vincea Vaughna koji je na sebi svojstven način učinio Davida čovjekom čiji će „kompleks vječnog dječaka“ također početi blijediti sa saznanjem o „djeci iz epruvete“.

Vaughn je ulozi pristupio, moglo bi se reći, sa potrebnom dozom glumačke zrelosti, mada će biti i onih koji će mu zamjeriti na odveć „ukalupljenom“ glumačkom izražaju. Od glumaca čiji su performansi za nijansu bolji od onih u originalu vrijedi spomenuti Chrisa Pratta kao Davidovog prijatelja Bretta, samohranog oca četvero djece, koji će Davidu biti potpora u rješavanju problema. Njegovu djevojku Emmu je odigrala Cobie Smulders skoro na identičan način kao i Julie LeBreton u originalu. Reditelj Scott je uspio u namjeri da ispičanu priču učini zanimljivom i u drugom pokušaju, i vjerovatno je da ćemo imati priliku uživati u njegovim budućim filmskim projektima rađenim u holivudskoj tvornici snova.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje

Prethodna
Pogled u prošlost: "The Girl With the Dragon Tattoo"
Sljedeća
Toy Story: Omiljeni pikselizirani likovi