Painkiller: Stilizacija svijeta uspostavljenog na stvarnosti

Painkiller: Stilizacija svijeta uspostavljenog na stvarnosti

Piše: Mirza Skenderagić

Painkiller nova je Netflixova mini-serija koja je privukla veliku pažnju javnosti, djelomično naravno zbog istinite priče na kojoj je zasnovana, ali i zbog same forme koja je oblikovala jedan finčerovski mračni svijet oboljele stvarnosti. Dakle, svi su već čuli za priču o najvećoj opioidnoj krizi u Americi, koju je izazvala porodica Sackler, čija je farmaceutska kompanija Perdue Farm proizvela i u promet pustila OxyContin – lijek protiv bolova iz grupe opioida, koji je izazvao ovisnost kod miliona Amerikanaca, nakon što su ga počeli uzimati na preporuku doktora. Ono što je bitno spomenuti jeste da su Sacklerovi od početka znali da se zapravo radi o heroinu u tableti, ali su ga ipak nastavili agresivno reklamirati i masovno prodavati kao da je kamilica.

„Serija se temelji na stvarnim događajima, ali određeni likovi, imena, incidenti, lokacije i dijalozi fikcionizirani su zbog dramskih razloga. Ali nije fikcija da su mom sinu u dobi od 15 godina propisali OxyContin. Mnogo je godina živio kao ovisnik. A u dobi od 32 godine umro je sam na ledenoj hladnoći na parkingu benzinske pumpe. Nedostaje nam...“, reći će u dokumentarističkom uvodu stvarna majka jedne od žrtava ovoga medikamenta, što će postati dramaturško pravilo na uvodu svake epizode koja će počinjati sa drugom ispoviješću porodica žrtvava, koje će u motivima i tragovima gledatelji moći prepoznavati tokom razvoja narativa.

Dakle, serijal koji je zanovan na slučaju “Oxy“ koji su otkrili novinari Barry Mayer u knjizi “Pain Killer“ i Patrick Raden Cliff u članku iz New Yorkera “The Familly That Built the Emire of Pain“, a koji su kreirali Mike Fitzerman-Blue i Noah Harpster, a režirao Peter Berg, donosi višeperspektivan rediteljski stilizovan prikaz razvoja epidemije OxyContina, čija je mozaična struktura sačinjena od četiri centralne priče koje se prelamaju kroz više vremena. Te četiri priče čine izrazito psihološki i karakterno razrađeni likovi, onaj okvirni Richard Sackler (Matthew Broderick) trenutni direktor porodične kompanije, zatim Edie Flowers (Uzu Adubu) advokatica koja radi za ured američkog tužitelja, potom dvije prodavačice ili legalne dilerke u usponu, ona iskusnija Britt Hufford (Dina Shihabi) i Shannon Schaeffer (West Duchovny) kao ključni lik u raspletu, dok je perspektiva žrtve povjerena liku Glenu Krygeru (Taylor Kitsch), automehaničaru kojem je nakon povrede kičme, doktor prepisao OxyContin.

Ovakva struktura se pokazala kao, ne samo dramaturški funkcionalna, nego i vrlo pogodna za kreiranje potpunog doživljaja ove krize, jer dok se, s jedne strane razvija uspon zlog carstva predvođenog bahatim i ljigavim Richardom, a dvije plavuše željne slave i novca, napreduju u karijeri, Edie vodi bitku protiv vjetrenjača, ali i pravno dokumentuje užas epidemije, a navučeni Glen se prepušta ovisnosti i započinje svoj put psihičkog i fizičkog raspada. Tako da autori uporno tjeraju gledatelja na usporedbu dobrog i zlog, ali i suptilno pokazuju kako zlo prelazi u dobro i obuzima ga, što je posebno primijetno u promjeni koju prolazi oboljeli Glen, te kako dobro uvijek preživi negdje, u tragovima, taman kada se pomisli da je sve izgubljeno, i to kroz lik mlade Shannon.

Ono što izdvaja ovaj serijal od nekih prethodnih na ovu temu, recimo Emmyjem nagrađenog naslova Dopesick, jeste stilizacija svijeta uspostavljenog na stvarnosti, u kojoj se spajaju noarovska prigušenost prijetnje i boli Davida Finchera, te trilerska ritmičnost sa naglim rezovima Stevena Soderbergha, a posredstvom posebne uloge koju ima zvučna slika, sa istaknutim upornim zvukom protupožarnog alarma koji vjerno prati i opominje Richarda. Nasuprot Painkilleru, Dopescik predstavlja realističan i empatičan odgovor stvarnosti i stanju u kojem se nalazi zdrastveni i politički sistem u Americi.

Painkiller jeste vrsta serije koju ćete odgledati u dahu, za jedan slobodan vikend. I uprkos teškom sadržaju, sigurno vas neće zaboljeti glava, i to baš zahvaljujući određenom autorskom odmaku, ali ćete usput spoznati nešto više o pohlepi i boli kao uzročno-posljedičnim čovjekovim sjenama. Da na kraju ne bude zabune, dobro ne pobijedi u ovoj seriji, već se zlo samo privremeno zaustavi u obuzimanju svijeta tamom, ali u kakvom svijetu živimo i to je ogromni uspjeh.

Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a

Prehodna
“Znam kako dišeš“ subotom i nedjeljom na FTV-u
Sljedeća
Prvi pogled na igranu adaptaciju "Avatar: The Last Airbender"