Mission: Impossible - Ghost Protocol: Vrijedno gledanja

Mission Impossible_Ghost ProtocolPiše: Nisad Selimović

Agent Hunt uporno odbija otići s ovoga svijeta, iako ga proganjaju svi koji u džepu imaju makar i čakiju. Naposljetku će prije skončati viseći s kakve zgrade, nego što će ga smaknuti kakav zlikovac. Klasična holivudska akciona franšiza, izrabljena i ižvakana, ali ipak gledljiva? Teško je  povjerovati i na slijepo, a još teže kada se spomene ime iste: Misija nemoguće. I pazite sad, još nešto pride, što povećava publicitet a po automatizmu stvari bi trebalo umanjiti kvalitet – o filmu se tako mnogo pričalo u domaćim medijima da, znate kako to ide, nečemu bude predodređeno da bude dobro i prije nego iko može donijeti kvalitetan sud. A takva mišljenja se donose samo u tami, crnilu kino dvorane, tokom trajanja i filma i dojavne špice, a posebno dan poslije, dakle potrebno je imati film pred očima da bi mogli pričati o kvaliteti istog. Ali, Bosanci su zbog vrlo jednostavne činjenice da veliki ekran sa čika Cruioseom dijeli i jedan naš glumac (ovaj put je zaista naš, nije iz regiona, koji bestidnici često svojataju, kako im kad odgovara, i nazivaju „domaćim“), Miraj Grbić, ocijenili film superlativima. Ne smije se, naime, u našoj državi kazati da nešto domaće ne valja, jer se duhovi egoističnog filmskog puka u nas vrlo lahko razbude i uzmu to k srcu.

Nemoguća misija: Protokol duh; reditelj: Brad Bird; uloge: Tom Cruise, Jeremy Renner, Simon Pegg; 2011.

IMDb rejting: 7.4/10

Rotten Tomatoes rejting: 93%

Ali, vidi vraga, Nemoguća misija, i njen posljednji dio, Protokol Duh, zaista vrijedi gledanja i utroška nekoliko maraka za kino kartu, jer blockbustere svakako nema smisla gledati ni na kakvom vidu kućne zabave (sem ukoliko nemate jednu potpuno crnu sobu bez prozora, sa foteljama, Dolby Digital sistemom oko publike i vrlo, vrlo kvalitetnim projektorom). To se inače u svijetu zove kućno kino, a ne ona plastična kutija sa još nekoliko manjih kutija. Puno je priče potrošeno, dakle, o filmu koji je sniman na mnogo svjetskih lokacija od kojih je najuzbudljivija bila u Dubaiju, na najvišem neboderu na svijetu, Burj Khalifi. Tamo je, vjerovali ili ne, scene u kojima se penje po prozorima i visi na užetu s nekog sprata u stratosferi, Tom Cruise snimao lično, bez kaskadera. Ovo mu nije prvi put da se igra Bear Gryllsa – i u prethodnom nastavku je visio sa neke stijene usred američkog Stjenjaka (nekoliko trenutaka poslije čitav film je izgubio smisao kada je bacio sunčane naočale u kameru a one se dezintegrirale u prašinu), lično on, bez dublera. Kaže, voli uzbuđenje. Dok mu jednom ne dođe ruke, noge ili ne daj Bože, glave.

Mission Impossible_Ghost Protocol1Radnja filma počinje u Rusiji, gdje agenta Hunta njegova ekipa oslobađa iz strogo čuvanog zatvora. Uz pomoć gadgeta kojih bi se i Q postidio, Huntu se otvaraju vrata slobode. Ali, on odbija proći kroz njih. Nikome nije jasno zašto, pa ni njegovim kolegama, sve dok Goran Navojec (njegov lik u filmu nema ime, ali ima opis: Hurly Russian Prisoner) ne napravi pometnju u zatvorskom hodniku, i tako omogući Huntu da dođe do ćelije gdje se sklupčao Miraj Grbić, sav isprepadan. On glumi Bogdana, koji je po svemu sudeći u jednom trenutku spasio život agentu Huntu, te se ovaj osjetio obaveznim da ga spasi i tako postane američki heroj. Obojica završe van zatvora, Bogdan svojim putem, a glavni lik odlazi u Kremlj koji potom eksplodira a njega optuže da je postavio bombu. Američki predsjednik potom aktivira „Protokol Duh“, koji ukratko znači, „sam si na svom“, te se Hunt i ekipa nađu na meti praktično svakoga ko nosi ikakvo oružje u filmu. Slijedi pranje obraza, a Bogdan će se još jednom pojaviti i dijeliti platno sa Cruiseom.

Zaista je zanimljivo vidjeti skoro pa presedan da se četvrti nastavak neke holivudske zvjezdane trakavice ponovo etablira u nešto zabavno i ne tako zaglupljujuće kao što je to bio slučaj sa prethodnicima. Podsjetimo se: Prva misija, proizvedena 1996., bila je osvježenje u žanru, jer je donijela tehničke igračke za koje niko nije znao da je nemoguće da postoje. Bio je to zabavan film, zaista. Možda neke veze s tim ima i činjenica da ga je režirao Brian De Palma. E, onda stvari kreću nizbrdo. Četiri godine poslije, razvikan nakon uspjeha sa akcijom Face/Off, na kormilo druge Nemoguće misije dolazi Hongkonžanin John Woo. To je onaj nastavak gdje su golubice letjele kad je Hunt ubio zadnjeg negativca, sjećate se? Ništa bolje se nije moglo ni očekivati od čovjeka koji grandiozne scene u svojim filmovima gradi po unutarnjem osjećaju a ne po radnji.

Mission Impossible_Ghost Protocol2Šest  godina poslije, čovjek sa televizije J. J. Abrams preuzima rediteljsku palicu i po prvi put režira jedan igrani film. Prije toga istu stvar je radio za precijenjene serijale tipa Lost i Alias. To također nije prošlo najbolje – za razliku od prvog filma, ovdje tehnološke stvarčice kojima također ne znamo namjenu, ali sada znamo da su dobrano nemoguće u stvarnom životu, su film samo srozale do nivoa jedne od lošijih epizoda Abramsovih serijala. Dakle, očekivati pet godina poslije film koji će vratiti Misiju na staze originala, bilo je vrlo, vrlo teško. Ali, neko je očito razmišljao vrlo progresivno i za reditelja četvrtog dijela je angažovan Brad Bird, koji već ima iskustva u pravljenju filmova sa super herojima. Samo što u dosadašnjim nije imao živih glumaca, no samo one nacrtane. Izbavitelji su njegov film, kao i par epizoda Simpsona. Pokazalo se to kao fenomenalna ideja.

Agent Hunt je upravo zaslugom Birda postao osoba od krvi i mesa, koja zaista mari za ljude oko sebe, te posjeduje i dozu prirodnog humora. On više ne izgovara besmislene fraze, niti s kontra strane ne pokušava od filma napraviti euforično ozbiljni, nadrealni špijunski triler. On spašava živu glavu, ali na način koji je ujedno i zabavan i ne previše fokusiran na kvazirealnost svih onih pomagala bez kojih jedan film o tajnom agentu ne može postojati. Brad Bird je svjesno to stavio u drugi plan i pokušao od glumaca napraviti likove od krvi i mesa. Za osobu koja se do sada bavila samo virtualnim ljudima, to mu je sjajno pošlo za rukom. Od Hunta je istovremeno izgradio i samosvjesnog frajera iz komšiluka, ali i vrlo konretnu spravu za ubijanje, koja nije samodopadna ni prepotentna. Mislim, šta više željeti od jednog tajnog agenta? Neke stvari, ipak, izgledaju žalosno fokusirane na grandiozne gluposti kojima se Hollywood nada privući mase u kino dvorane. Na žalost, to im već decenijama uspijeva, tako da je bilo lakše za očekivati da će Obama zaista sprovesti reformu zdravstva nego da će Bird posustati nad pritiscima da Kremlj, barem onako virtualno, digne u zrak. Previše je onih, žalosno je to, koji će pljeskati na takav prizor i govoriti wooow dok trpaju kokice u zapanjena usta.

A Miraj Grbić? Njegova uloga, ako je uglavimo u okvire nekakvog prosječnog domaćeg filma (ili regionalnog), mogla bi se karakterisati kao vrlo sporedna ili kao nešto što se ne pamti dugo nakon što film ode iz kino sala. Ali, postavljajući Grbića u kontekst jedne holivudske super-produkcije (budžet filma je iznosio skoro 100 miliona dolara), i znajući da je on odabran na jednom profesionalnom evropskom castingu, između stotina glumaca, onda je njegova uloga itekako velika. Dijeliti ekran sa Tom Cruiseom... to se ne dešava svaki dan, voljeli vi Hollywood i začetnika Scijentološke crkve ili ne. Grbićeva uloga striktno unutar radnje samog filma također nije nebitna i ona ima dobru podlogu za buđenje simpatija kod publike, jer on pomaže glavnom liku do ostvarenja krajnjeg, uzvišenog, dobrodušnog cilja. Mada, recimo i to, naš glumac ne unosi ništa novo u svoj performans, ali ruku na srce, nije ni bilo potrebe. Biti sitni ruski kriminalac duge kose lošeg engleskog akcenta njemu savršeno pristaje, što apsolutno ne treba biti protumačeno kao loša stvar. To je iskorištavanje potencijala na najbolji način. A, nije zgoreg pomenuti, za jednog glumca je sigurno bolje da ga vide pored Toma Cruisea u filmu koji košta 100 miliona dolara, nego pored Mirvada Kurića u filmu koji košta frtalj miliona bilo čega. Vjerujem da bi mu to i Kurić potvrdio.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
Prethodna
Alì Blue Eyes: Povrtak neorealizma
Sljedeća
Short Term 12: Dirljivo i snažno ostvarenje