Piše: Mirza Skenderagić
Prije pet godina, grčki režiser Giorgos Lanthimos je sarajevskoj publici predstavio svoj film „Dogtooth“ koji je osvojio Specijalnu nagradu žirija, te nagrade Srce Sarajeva za najbolju žensku ulogu koju su podijelile glavne protagonistkinje. „Dogtooth“ je okarakterisan kao ostvaranje koje na metaforičan način, uz elemente humora, prikazuje kako tradicionalna struktura porodice mora da povrati sigurnost i kontrolu. Radnja filma fokusirana je na peteročlanu porodicu koja živi na periferiji. Kuća je opasana visokom ogradom, a djeca nikad nisu napustila kuću. Obrazuju se, igraju i žive na način na koji roditelji misle da je za njih najbolji i bez uticaja vanjskog svijeta. Zbog toga je njihov svijet uslovljen nadahnutom upotrebom svakodnevnih kućnih predmeta, kao što su baštenske makaze, video kasete te razni anestetici.
Reditelj: Alexandros Avranas; uloge: Chloe Bolota, Constantinos Athanasiades, Eleni Roussinou, Kalliopi Zontanou , 2013.
Ovaj film je zapravo odredio put kojim će krenuti grčka kinematografija i nagovijestio nešto što ćemo danas prepoznavati kao „Novi grčki film“. Njegov najnoviji predstavnik, prikazan je na 20. Sarajevo Film Festivalu, u programu U fokusu, koji je već postao domaćim programom „Novog grčkog fima“. Riječ je o ostvarenju „Miss Violence“ Alexandrosa Avranasa.
Na svoj rođendan, u naizgled idiličnom porodičnom okruženju, jedanaestogodišnja djevojčica je izvršila samoubistvo skočivši sa terase svog stana. Ipak, ona je skočila s osmijehom na licu. Policija započinje istragu, ali je porodica, na čelu sa ocem, jednoglasna u tvrdnji da je sve samo slučajnost. Međutim, nakon njene smrti ostaje pitanje: koju je tajnu djevojčica odnijela sa sobom? Ono što je zajedničko za oba filma jeste veoma uznemirujući sadržaj, po pravilu smješten u najsvetije mjesto – porodicu – prikazan kroz jedan krajnje hladan pristup, preko banalne fotografije do upečatljivo statične režije. „Miss Violence“ obiluje dugim kadrovima uz povremene kretnje kamere i sa često „odsječenim“ tijelima glumaca. Nakon samoubistva, reditelj filma postepeno i precizno otkriva porodičnu historiju i hijerarhiju, zasnovanu na stravičnom nasilju – fizičkom, seksualnom, psihičkom, duhovnom. Ipak, konačno dolazi do pobune najstarije i „najiskusnije“ kćerke, koja će na kraju morati aktivirati lavinu raspada, zadržavanu strahom i stidom, a koja se godinama taložila na lažno sretnim porodičnim ručkovima. Nastao prema istinitoj tragediji koja se desila u Njemačkoj prije nekoliko godina i provjeravajući definiciju Stokholmskog sindroma – psihološko stanje koje nastaje u izuzetnim situacijama u kojima dolazi do emocionalnog povezivanja zlostavljača i žrtve – „Miss Violence“ je film koji govori u ime onih čiji se glas ne čuje, koji svoju bol prikrivaju tišinom i koji udarce podnose sa osmijehom na licu. „Uvijek sam se pitao ko ima moć: onaj ko udara, ili onaj ko osjeća bol?“, kaže Avranas.
Iako „Miss Violence“ ne posjeduje kvalitetu filma „Dogtooth“, koji je na jedan, ipak, kompleksniji način, prikazao zapravo isto – nemogućnost opstanka tradicionalne porodice u modernom dobu – on svakako zaslužuje odavanje priznanja za još jednu potvrdu postojanja „Novog grčkog fima“.
