Piše: Nisad Selimović
Postoji vrlo malo reditelja, pa čak i filmskih radnika uopšte u svijetu, čije radove bez bojazni možete pogledati, a da ne budete razočarani dok se vrte završni titlovi. Umijeće je to s kojim se rodi, vjerovatno, ali koje se i usavršava kroz godine i godine rada, uz neizmjernu ljubav prema filmu, da ne govorimo o shvatanju funkcioniranja jednog filma na svim nivoima. To već zalazi u filozofsku raspravu, ali kako drugačije i početi priču o filmu jednog Pedra Almodóvara, španskog reditelja umjetnika i virtuoza iza kamere. Među ljudima koji gledaju filmove, ima onih koji vole Almodóvara, i onih koji ne gledaju Almodóvara. To u najkraćem opisuje njegov status među filmofilima i onima koji teže da to budu. Sa preko 30 naslova iza sebe, on je stvaralački veseo i razdragan kao da je na početku karijere. Njegov film Slomljeni zagrljaji, nije najbolji, ali sigurno još jednom dokazuje kako filmsko stvaralaštvo izgleda jednostavno, kada je ekipa i materijal u pravim rukama.
Slomljeni zagrljaji; režija: Pedro Almodóvar; uloge: Penélope Cruz, Lluís Homar, Blanca Portillo; 2009.
IMDb rejting: 7.2/10
Rotten Tomatoes rejting: 81%
Njegova vječna muza, ljupka Penélope Cruz, opet ima jednu od centralnih rola. Ona tumači djevojku koja je udata za bogataša, ali koja se zaljubljuje u reditelja (neka vrsta hommagea branši) i tako započne raspad svog života. Njena ljubav prema Mateu (Lluís Homar), uglednom filmskom stvaraocu nije jednostrana. I on zavoli nju na prvi pogled, iz čega će proizaći jedna divna romansa, bez prisilne patetike, ali sa tragičnim posljedicama. Mateo je sada slijepi scenarista i čitavu ljubavnu storiju on govori protegeu za kojeg i ne zna da mu je otac.
Slomljeni zagrljaji definitivno funkcionišu na nekoliko nivoa, kao i svaki Almodóvarov film, i uz neizbježnu dramatičnost, stari mag ne odustaje od humorističnog otklona. Po svemu sudeći, jedna nesretna ljubav (ljudska) i jedna sretna (filmska), bez imalo zadrške su glavni motivi filma i pokretačka snaga rediteljskog angažmana. Divno je u stvari kako je Almodóvar scenaristički sebi pripremio odličnu podlogu za jednu kvalitetnu realizaciju. On inače piše sve svoje projekte, i vrlo je jasno zašto se to godinama ne mijenja.
Kreće od banalne scene seksa i uvlači nas u priču bez okolišanja, ali na jedan direktan način, koji podsjeća na klasike žanra iz 50-tih. Ne ustručava se Almodóvar koristiti i naraciju, te potpise pod scene. I opet, kao što je činio i ranije, uz mnoštvo boja i živopisne karaktere, daje životnost svom filmu. Slomljeni zagrljaji su i jedan skriveni patrijarhalni elaborat, gdje dva sina u dvije potpuno različite situacije budu dijametralno različito tretirana. Životi će im se spojiti u jedinom mogućem finalu koje ima smisla, obzirom na zaplet, a film će doživjeti svoj kraj koji budi čula osjetljiva na zadovoljstvo. Pedro je to učinio opet, dokazao da je doista jedan od najvećih živućih redatelja na planeti. Istinski “Lo Amo”.
