Piše: Sead Vegara
Kada je 14. decembra 2012. godine u kinima širom svijeta počeo da se prikazuje film Hobit: Neočekivano putovanje, prvi od tri najavljena filma rađenih po knjizi „Hobit“ Johna Ronalda Reuela Tolkiena, mnoštvo je pohrlilo u kino dvorane vjerujući da je novozelandski reditelj Peter Jackson ponovo uspio da dočara fantastični svijet Međuzemlja kako je to uradio početkom 2000-tih ekranizujući Tolkienovou trilogiju „Gospodar prstenova“ (knjige: „Prstenova družina“, „Dvije kule“ i „Povratak kralja“). Kritike su bile podijeljene, ali ono što je sigurno jeste da se film dopao publici što je dokazao i box office (preko milijardu zarađenih dolara). Hobit: Smaugova pustoš u cijelom trajanju od 161 minute niti u sekundi ne posustaje u zadanom tempu i time osigurava epitet nastavka boljeg od prvog filma.
Originalno je bilo planirano da se snime samo dva filma, ali je Jackson najednom odlučio da će napraviti trilogiju proširujući priču koristeći se dodacima koje je Tolkien napisao za „Povratak kralja“. Imajući u vidu činjenicu da Tolkienova knjiga „Hobit“ ima oko 230 stranica, a prvi dio Gospodara prstenova: Prstenova družina (pretočen u jedan film) duplo toliko, Jacksonovo pravdanje da je to uradio iz artističkih, a ne iz komercijalnih razloga djeluje smiješno. U slučaju prve trilogije ipak se radilo o ekranizaciji tri knjige, time i tri tematski zaokružene cjeline, dok ovdje imamo jednu knjigu pretočenu u tri filma. Možda malo i preambiciozno, ali vrijeme će pokazati da li je to bio dobar potez; pametan u smislu da će holivudske glavešine zadovoljno trljati ruke kada film odradi svoju magiju na box officeu i još kod prodaje Blu-Ray i DVD izdanja. Ono što je neosporno jeste da su sa velikim trudom i zalaganjem Peter Jackson i kompletna ekipa, cijela armija ljudi, koji stoje iza trilogije Gospodar prstenova i sada prequel trilogije Hobit, na zadivljujući način, pomirivši milione fanova književnih predložaka (mada se uvijek nađe i onih kojima to nije po mjeri), ekranizovali knjige koje nemaju premca po bogato razgranatoj maštovitosti.
Tolkien (1892 - 1973.), britanski lingvista i ugledni profesor na Oxfordu, je zabavljajući svoju djecu pričao priče iz kojih je nastala knjiga „Hobit, ili tamo i opet natrag“ (1936.). U knjizi su opisane pustolovine hobita Bilba Baginsa, čarobnjaka Gandalfa i trinaestorice patuljaka koji su krenuli u potragu za patuljačkim blagom koje je nekad davno oteo zmaj Smaug. Priča je u pričanju narasla i tako se stvorila trilogija „Gospodar prstenova“ (pomenute knjige su izdavane sredinom prošlog stoljeća). Dugo je Tolkien odolijevao ponudama Hollywooda da ekranizuju knjige jer ono što su mu predočavali kao scenarije jednostavno nije bilo dovoljno dobro i odgovarajuće onome što su knjige predstavljale tako da se godinama smatralo da ih nije moguće adaptirati za film. Ekranizacija je uslijedila u vidu crtanog filma koji je uradio Ralph Bakshi (1978.) adaptirajući samo prve dvije knjige trilogije, odustajući od treće (koja će biti urađena naknadno) zbog nedostatka novca. „Hobit“ je također u vidu crtanog filma urađen nešto ranije (1977.), a ono što se činilo nemogućim je osporio reditelj Peter Jackson kada je snimio trilogiju The Lord of the Rings.
U filmu Hobit: Smaugova pustoš Jackson nastavlja priču gdje je stao u prvom dijelu sam nas uvodeći u film sa cameom koji je preslikan iz Prstenove družine. Uveliko proširena priča sa uvođenjem Saurona (povezivanje i predigra za Gospodara prstenova, koja će tek da se rasplamsa u narednom filmu), novi likovi (koji ne postoje u knjizi), svojevrsni ljubavni trougao, prošireni okršaj sa Smaugom, i mnoštvo detalja izmijenjenih i dobro uklopljenih u narativni tok. Vizuelno film iz kadra u kadar mami svojom ljepotom i perfekcionizmom. Specijalni efekti su tu da bi dočarali fantastične prizore i tu tehnologija nije snaga i izvor kreativnosti, već je to Jacksonova vizija. Film završava svojevrsnim cliffhangerom, ali publika neće morati dugo čekati na završni dio jer je premijera zakazana za ljeto sljedeće godine.
Svakako, pitanje koje se postavlja na kraju jeste: „Da li je bolje prvo pročitati knjigu ili pogledati film koji je nastao kao ekranizacija istoimene knjige, ili obrnuto?“ Čitajući sebi stvarate predstavu o likovima, mjestima i svoju viziju knjige, dok ovako dobijate servirano. Gledate rediteljevu viziju. Svo bogatstvo Jacksonove vizije „Hobita“ dokazuje tezu „slika vrijedi hiljadu riječi“ (u ovom slučaju riječ je o „dopisivanju“ –nadogradnji djela), i zaista se mora priznati scenaristima „Hobita“ (Fran Walsh, Phillipa Boyens, Guillermo del Toro, Jackson) jeste da su uspjeli u onome što je u historiji kinematografije pošlo za rukom tek rijetkima, a to je da su uspješno premostili vječitu provaliju između kreativnog pisanja i komercijalne ekranizacije.
Objavljeno na portalu novovrijeme.ba
