The Hateful Eight: Krvava snježna bajka

HatefulEightPiše: Nisad Selimović

Nikada, u cijeloj svojoj karijeri, a ovo mu je osmi film – baš tako i počinje, kao osmi film Quentina Tarantina, ovaj videotekar nije snimio djelo koje je dosadno. Banalna je to činjenica i zašto bi baš ona bila toliko bitna? Zar su svi ostali filmovi dosadni? Svi nisu, ali golem komad obojenih slika koje dolaze sa iste lokacije odakle i sva Tarantinova djela jesu. Ubitačno dosadni, toliko da ili poželite promijeniti stolicu u kinu, zabole vas leđa, nemate kuda s nogama, poželite otići u wc, zatvoriti oči i odmoriti se, izaći večerati pa se vratiti vidjeti kraj, ili zaiskati novac nazad na blagajni. Eto, toliko su dosadni. Mrska osmorka, osmi film Quentina Tarantina, western koji devedeset posto svoje radnje odigrava u planinskoj krčmi odmilja nazvanoj pozamanterija, traje nešto manje od tri sata. Za svo to vrijeme, ako ste dovoljno pametni pa odete u kino kada se smiri pomama svih onih koji misle da vole film od tri sata pa samo grickaju, šuškaju i smiju se kad ne treba, i imate sjedišta oko sebe prazna, ni u jednom trenutku nećete poželjeti da film stane ili da skrenete pogled sa platna. Eto koliko Tarantino nije dosadan. To uspjeti, morate imati jedinstven talenat.

Mrska osmorka; režija: Quentin Tarantino; uloge: Samuel L. Jackson, Kurt Russell, Jennifer Jason Leigh, Walton Goggins; 2015.

IMDb rejting: 8.1/10

Rotten Tomatoes rejting: 74%

Ali, to nije novost kada je u pitanju Tarantino, mada nas svaki put iznova iznenadi njegova lakoća pripovjedanja – a to je, priznali neki ili ne, ono što svaki film mora da ima kako bi držao pažnju gledaoca, trajao on jedan ili tri sata. Majstor priču ima u malom prstu, pokazao je to u svakom filmu do sada. Ovdje ju je razvio do te mjere da se od ta tri, dva i po sata samo razgovara. Njegovi likovi, svaki živopisniji od drugog, pletu priču međusobno a suspens se vija oko krčme kao snijeg zbog kojeg niko ne smije proviriti nosa napolje. Čeka se prvi pucanj, čeka se inicijalno kidanje nerava jednog od prokletnika osuđenih na krvavi dvoboj usred nedođije vajominške.

the-hateful-eight-posterI u svemu tome, u bogatstvu jedne vizuelne pripovijetke, gdje dijalog caruje a olovo presuđuje, pojavi se katkad i široki kadar eksterijera, praznina i bjelina od snijega, pokoje drvo i kočija koja budi nadu ili donosi smrt. U maestralnom, fenomenalnom ultra širokom Panavision 70 milimetarskom kadru, zrnastom tamam koliko treba, bez digitalno bezgriješne oštrine na koju nas gone filmski moguli. O ne, ovo je starinska škola, ovdje je i muzika pisana od italijanskog meštra, tu se postavljaju neka nova pravila za one koji ne žele slijediti ova moderna. Ovdje se krv lije zbog boje kože, zbog uvrede, zbog provokacije. Ovdje bi i Packinpah pođahkad pokrio oči rukama i u prsa ispustio tiho uhh.

A o čemu se radi u Mrskoj osmorci? Zarad onih koji se ne daju lahko dati u pohod kinima, evo objašnjenja – lovac na glave vodi osuđenicu na vješanje, usput kupi par saputnika i svi završavaju u pomenutoj kafani, na pola puta do grada gdje im je cilj. Dolazi mećava, niko ne može vani, a unutra je također živopisna ekipa i niko nema pojma ko kome zlo misli. Cijelu stvar dodatno komplikuje sumnja da će neko pokušati osloboditi osuđenicu iz okova...

Da, opet je s Tarantinom i Samuel L. Jackson, kao i Tim Roth. Obojica odlični, teško je u stvari dobaciti do lošeg performansa. Sjajan kasting je još jedan trade-mark kultnog reditelja, osjeti se debelo ta njegova sigurnost u odabiru glumaca. Ali, Jackson je ovdje i veleposlanik cijele afroameričke rase. Radnja, smještena neposredno nakon Građanskog rata, obiluje rasnom netrpeljivošću, i mada dijalog vrvi pogrdnim imenima, Tarantino uz vrlo upečatljivog i uvjerljivog Jacksona vrlo elegantno pokazuje da je to bilo jedno vrlo zlo vrijeme. I naravno, dao se u popravku te slike. Obojio ju je u crveno, krvavo crveno.

Kako god ga neko zvao, on je prosto i jednostavno, zapečaćeno – majstor. Dijaloga, fotografije, kastinga, tehnike, a sve do sad i muzike. Ali i na to je ovdje uticao - kako izaći pred publiku sa istinskim westernom bez Morriconea? Kao što rekoh, sve on u malom prstu ima, ama baš sve. I dobro zna šta znači dosadan film. Tri sata a da se ne preguzeljaš nijednom. Ako mene pitate, to je remek djelo.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
Prehodna
The Peanuts Movie: Jednostavnost izražaja
Sljedeća
Araf: Provokativna tema sa edukativnom komponentom