Piše: Sead Vegara
Sutra je došlo i to tako brzo. Pošto sam bio prva smjena u školi probudio sam se sav ushićen i obradovan radi počeka novog dana koji je na svom završetku obećavao gledanje još jednog filma na otvorenom – Nemoguće misije. U školi smo na času bosanskog radili raspravu i za zadaću je trebalo napisati sastav na tu temu. Pošto mi je kao klincu pravi problem predstavljalo pisanje sastava iz bosanskog jezika, zaista se nisam snalazio u ispisivanju sopstvenih misli na papir, problem kojeg ću se osloboditi u srednjoj školi, nisam se baš radovao zadatku. Nisam imao ideju šta da napišem. Da mi je neko rekao da ću taj zadatak riješiti sa lakoćom ne bih mu povjerovao uopšte. Po dolasku kući zatekao sam Alju u iščitavanju neke knjige i na moje pitanje da li je nabavio karte za večerašnju projekciju samo mi je mahnuo ulaznicama ispred očiju. Poslijepodne je prošlo u završavanju zadaće za sutra i obaveznom ručku.
U neka doba mi se javila misao da bih za sastav iz bosanskog na temu rasprave mogao napisati nešto o filmu koji ću gledati to veče. Svakako sam imao i literature koja mi je mogla pomoći. Filmski magazin „Hollywood“ kojeg ću početi redovno kupovati sljedećih mjeseci, godina, mi je poslužio kao podloga za sastav koji ću napisati to veče po dolasku kući. Morate znati da je to bilo doba bez brzog pristupa informacijama; nešto se ne sjećam da smo imali ineternet. Veče je konačno došlo, a s njim i ponovni odlazak u Metalac. U Metalcu sam Alju i Johnnyja, iako tek drugi put na licu mjesta, istrenirao da sjedamo u samu sredinu sredine jer su po mom nahođenju tu bila najbolja mjesta u cijelom kinu. Cvokot'o sam. Film je počeo, i nakon uvodne špice, izvrsne energične muzičke teme koju su obradili Adam Clayton i Larry Mullen, članovi grupe U2, Johnny će mi reći poslije, više nisam osjećao toliku hladnoću.
TAM-TAM-TAM-TA-RAM-TAM-TAM...
Tom Cruise kao tajni agent Ethan Hunt, nakon što bude izopćen iz CIA-e da bi dokazao svoju nevinost okuplja tim sa kojim će provaliti u sjedište organizacije, ukrasti spisak svih tajnih agenata i prodavajući spisak trgovcu oružja otkriti ko je bio „krtica“ u njegovom prvobitnom timu. Sve sam to „upio“ i po dolasku kući sa uživanjem sjeo da napišem sastav za zadaću. Ispisao sam te redove tako brzo, kosnultujući se sa „Hollywoodom“ za informacije o glumcima, reditelju i nekim sitnim detaljima produkcije, te sam završio u ubjeđenju da sam napisao nešto zaista posebno. Bio sam zadovoljan sobom po prvi put nakon urađene pismene zadaće. I bio sam u pravu. Dobio sam peticu, a nastavnica me pohvalila rekavši da sam se zbilja potrudio. Konačno, pomislio sam. Konačno da napišem nešto dobro.
Pošto sam bio toliko oduševljen urađenim i svim tim slinim pohvalama odlučih se da za pismenu vježbu na času ponovim oprobani recept sa ponekom izmjenom, doduše. Ali, iako sam se svojski potrudio drugi put nisam mogao ponoviti prvobitni uspjeh. Dobio sam četvorku, a na moje negodovanje nastavnica mi je rekla: „Vegara, ne može dva puta na istu foru ista ocjena.“ Malo je reći da sam bio ljut. Svejedno, taj sastav me je ohrabrio da se malo više posvetim pisanju o filmu u kojem ću se narednih godina (a i dan danas) „izbrusiti“ do savršene učinkovitosti.
