Piše: Nisad Selimović

Najproduktivniji holivudski reditelj, ili barem u vrhu te liste, Woody Allen, izbacio je ove godine novi film. Posebnom dozvolom, isti je zaigrao i na SFF-u, u okviru programa Open Air, iako mu vrijeme nije bilo. Reakcije publike su bile „nako“, kao što to obično biva zadnjih godina – krema sarajevske filmske elite dobro osluškuje šta je regionalno „in“, te se tako i postavljaju, jer i SFF je regionalni, a ne internacionalni hit.

Na stranu Sarajevo i njegove ćudljive žitelje, Blue Jasmine Woodyja Allena došao je u kina, više nego nekoliko mjeseci iza SFF-a, i sada ga mogu pogledati i obični smrtnici. Reakcije? Pa, ako se ja pitam, sjajna drama sa Cate Blanchett kojoj za ulogu Jasmine treba dati Oscara, Zlatni Globus i šta se već poklanja u tim prilikama.

Pomenuta glumica igra dakle Jasmine, prepotentnu, naivnu i prevrtljivu njujoršku gospođu kojoj se brak sa investitorom teškim par miliona (Alec Baldwin) naprasno raspao jer je ovaj zaglavio iza rešetaka (nešto kasnije si je oduzeo i život ali nebitno). Sada je napaćena Jasmine priomorana otputovati u San Francisco kod svoje sestre Ginger (Sally Hawkins), koja i sama preživljava svoj razvod na svoj način. Ali, za razliku od narcisoidne i nazor glamurozne Jasmine, Ginger je sretna onim što ima – dvoje djece, stančićem, poslom kasijerke i momkom koji je automehaničar.

Uvijek, ali uvijek, i koliko god dobra priča bila temelj svakog Allenovog rada, likovi su oni koji nose njegove radnje ponosno od početka do kraja. Nekada ranije, bio je to i sam reditelj, onako zbunjen i munjen lutajući ispred kamere i unutar svog hiperaktivnog mozga, a sada su to poznate face svjetske kinematografije. Bez obzira ko to bio, Allen od tog svog centralnog lika napravi kreaciju koja je nenadmašna većini njegovih kolega, i k tomu još sve izgleda vrlo jednostavno, bez goleme muke.

Kao oličenje jednog takvog Allenovog lika, Cate Blanchett donosi ulogu života. Kakva kraljica u Elisabethi, kakva Catherine Hapburn u Aviatoru i onaj neki izmišljeni lik tamo u Gospodaru prstenova i Hobbitu. Ovdje je Blanchett van svojih okvira i prevazilazi mogućnosti prosječne holivudske glumice. Taj bijes i neshvaćenost, nepripadanje i otuđenje, a opet raskoš i glamur s druge strane, sve je to Blanchett upakovala u jednu Jasmine, koja je zbog društvenog statusa čak i ime promijenila. Jasmine, koja na velikom platnu pokazuje kako život zna biti „bitch“, ali i ljudi koji ga tvore (u ovom slučaju žene).

Cijela priča nije nikakva novina, čak šta više – Allen je preuzeo neke od postulata modernog društva i samo ih razdradio u funkcionalan scenario. Muškarci imaju supruge tek zbog vanjskog statusa, i u svakom slobodnom trenutku spavaju sa onom koja je podatna. Žene su supruge samo ako je to dobra prilika i ako je cijeli svijet okrenut u njihovom pravcu, dok iz zlatnih slavina teče šampanjac. Rodbina je nebitna, sve dok to odgovara eliti. Korupcija i prevare su samo način kako doći do bogatstva. Nekako je jasnije što ovaj film nije bio strašno popularan na Open Airu...

I upravo tako kao što je jednostavno čitati nabrajanje, Allen pretače sve te ljudske kvalitete u film koji je drama iznad drama, ali opet komična u klasičnom Allenovskom elementu. Sve funkcioniše i ne postoje dramaturške rupe, loši momenti ili glumci. Sve je besprijekorno. Što je opet, možda, s druge strane i najveći problem „Blue Jasmine“. Sve je tako sterilno Allenovsko da je pomalo dosadno za gledati, jer gledalac vrlo brzo stiče dojam da je sve to nekad već vidio. Od istog reditelja, samo sa drugim akterima, mjestom i vremenom radnje. Ono što je fenomenalno, stvarno i realno, najveća je i prepreka filmu da odskoči visočije sa Woodyjeve trampoline. Apsurdno da ne može apsurdnije biti.

Ali, kao što to biva sa velikanima režije, njihovi filmovi, koliko god bili loši i tražila im se mahana, opet su debelo bolji od one grozne većine koja dolazi od istih mogulskih studija i koji su magnet za digitalne generacije i djecu gladnu efekata ili izmišljotina od kojih samo profitira kino koje im je ukralo pare za tu istu bljuvotinu. Vrijedi, ako ništa drugo onda zbog Cate Blanchett i njenog filmskog nervnog sloma.