Piše: Sead Vegara

Prva stvar na koju pomislite kada se spomenu mafija, gangsteri i film u jednoj rečenici jeste Kum. To vanserijsko ostvarenje Francisa Forda Coppole iz 1972. na kraju krajeva dalo je potpuno drugu sliku organizovanog kriminala od one koju su stvorili sineasti filmskog studija Warner Bros. tridesetih godina i koja se zadržala sve do tada. U toj ranijoj slici gangsteri su poprilično žestoki momci koji se olako ljute (filmovi u kojima je dominirao veliki James Cagney). Coppola je napokon objasnio o čemu se tu zapravo radi, od samog početka, od Italije do Amerike i nazad. Riječ je bila o obitelji. Druga stvar na koju pomislite jeste Martin Scorsese i njegovi filmovi Dobri momci (Goodfellas) i Casino. Odmah vam se u glavi uključi jukebox sa kojeg svira Louis Prima ili Dean Martin i vidite dugačku kadar-sekvencu u kojoj protagonisti ulaze u restoran pri čemu se pozdravljaju sa svima živim u prostoriji. Znači, prilično zahtjevna zadaća za svakog reditelja koji se pozabavi tom tematikom.

Za Scotta Coopera, reditelja koji se odlučio da da svoj doprinos toj temi, nema puno koketiranja sa ovim uzorima (osim u jednoj sceni koja predstavlja svojevrsni mig Scorseseu i Dobri momcima). Čak šta više, gotovo izgrađen Cooperov rediteljski stil (režirao je filmove Crazy Heart koji je donio Oscara Jeffu Bridgesu, i Out of Furnace) mu skoro pa daje vjerodostojnost kakvu je imao Scorsese. Cooperova Crna misa nema razigranost Goodfellasa ili detaljisanje jednog Casina, ali zato odaje čvrsto rediteljsko autorstvo. To se da vidjeti u načinu na koji Cooper tretira pojedine aspekte priče i kako se odnosi prema likovima. Dodajete tome još sjajnu ekipu ispred kamere predvođenu maestralnim Johnnyem Deppom (epitet koji se odavno nije mogao dodijeliti njegovoj glumačkoj izvedbi) i dobivate kvalitetan film koji prati uspon i pad najozloglašenijeg bostonskog gangstera Jamesa Whiteya Bulgera.

Nastao kao celuloidna adaptacija istoimene knjige Dicka Lehra i Gerarda O'Neilla, zasnovane na istinitim događajima, koju su u scenarij pretočili Mark Mallouk i Jez Butterworth, Crna misa počinje krupnim planom lica jednog od Whiteyevih pomoćnika; glumi ga Jesse Plemons, a toliko bi ličio na Matta Damona da se ovaj odao non-stop ispijanju piva i prejedanju hamburgerima, koji daje svjedočenje agentima neke od alfabetnih agencija (FBI, CIA) o svom učešću u zlodjelima koje je počinio zajedno sa Bulgerom i njegovom White Hill bandom. Priča se tako odvija od sredine sedamdesetih kroz periode u osamdesetim koji opet izlaze na vidjelo posredstvom svjedočenje drugih Whiteyevih saradnika. Whitey će tako postati došnik za FBI, ali sebe neće smatrati cinkarošem, već će više svoju povezanost sa Biroom smatrati za svojevrsni savez kojim će iskorijeniti talijansku mafiju iz Bostona, dok će ona druga irska zavladati gradom. Veza sa FBI-jem mu je John Conolly (Joel Edgerton) čija će želja za slavom i moći ujedno postati i njegova propast, zajedno sa Whiteyevom. Nasilje kojem se u filmu odaju Whitey i njegovi pomoćnici je toliko brutalno prikazano da vam prosto dođe da odvratite pogled od platna kada se dešavaju takve scene.

Reditelj Cooper ne želi da mitologizira i uzdiže gangstere, praveći od njih antiheroje, kakav utisak imate kada gledate Scorseseove uratke. Njegov rediteljski rukopis u Crnoj misi je takav da vam se učini kao da je film sniman sedamdestih i osamdestih godina kada se njegova radnja odvija, a za to treba zahvaliti i direktoru fotografije Masanobu Takayanagiu. Vrlo vjerovatno je da Crna misa neće doživjeti kultni status pomenutih Scorseseovih ostvarenja, o Coppolinom Kumu da i ne govorimo, ali će ostati zabilježen kao zanimljiv i kvalitetan izdatak žanra.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje