Piše: Sanita Bajramović

Ljudi kopiraju, ljudi kradu. Većina filmova koje prave danas samo su nanovo napunjeni specijalnim efektima. Ja ne mogu tako da radim. Prestao sam pušiti jer nisam mogao ponovo napuniti zipo upaljač.

I  ja imam deset zapovijesti. Prvih devet glasi: nemoj se dosađivati. Deseta glasi: ti ćeš imati pravo finalnog reza.

Ako već namjeravate ljudima govoriti istinu, budite zabavni ili će vas ubiti.

Billy Wilder se rodio 1906. u dalekoj provinciji Austro-Ugarskog carstva, u mjestu koje se danas nalazi na teritoriji Poljske. Ime koje je dobio po rođenju bilo je Samuel ali od malih nogu majka ga je zvala Billy, po legendarnom Buffalo Billu kojim je bila zaluđena u mladosti (jedno je vrijeme živjela u SAD-u i Billy će opčinjenost američkom kulturom naslijediti od nje). Pravni fakultet u Beču napusta već nakon tri mjeseca da bi postao novinar; neumorno je špartao Bečom stičući prva literarna iskustva a tokom kratkotrajne reporterske karijere stigao je intervjuisati čak i dvojicu velikana: Richarda Straussa i Sigmunda Freuda. Godine 1926. seli se u Berlin gdje vrlo brzo postaje dio kružoka njemačke filmske avangarde: sprijateljuje se s Marleneom Dietrich, Robertom Siodmakom, Fredom Zinnemanom, Edgarom Ulmerom (svi oni će koju godinu kasnije emigrirati u SAD kao dio velikog talasa evropskih filmaša koji će udariti temelje „zlatnog“ Hollywooda). U Berlinu je uglavnom radio kao „pisac iz sjene“ za scenariste koji nisu stizali u roku napisati scenarije preuzete ugovorima.

Po dolasku Hitlera na vlast Wilder brzo shvata da više nema šta tražiti u Njemačkoj (na premijeri  filma koji je bio prikazan upravo na Hitlerov rođendan, Wilder je primijetio da su njegovo i ime drugog scenariste, također Jevreja, bila izrezana i s uvodne i s odjavne špice!). Najprije odlazi u Pariz, a onda koristeći ranija poznanstva dobija pozivnicu za Hollywood. Sa tačno 11 dolara u džepu 1934. godine konačno stiže u SAD i sklapa ugovor kao scenarist za Columbia Pictures. Studio međutim ubrzo raskida ugovor s njim a Billyja od gladi i beskućništa spašava Peter Lorre, jos jedan Austrijanac na privremenom radu u Hollywoodu.

Velika prekretnica za Wildera nastupa kada jedan od šefova Paramounta odlučuje da ga udruži sa već etabliranim scenaristom Charlesom Brackettom. Iako su njih dvojica bili suprotnosti u mnogo čemu, partnerstvo je bilo plodonosno i rezultiralo scenarijima za velike hitove kao sto su Ninotchka (1939), Zadržite zoru (1941) i Vatrene lopte (1941). Rad s koscenaristom za Wildera nije bilo novo iskustvo. U stvari, tokom cijele karijere, Wilder je napisao vrlo malo scenarija bez partnera. Sa izuzetkom Dvostruke odštete (za koju je koautor bio Raymond Chandler), Brackett je učestvovao u pisanju svih Wilderovih scenarija (sve do Stalaga 17)

Upravo je Ninotchka bio film koji ga je spojio s velikim Ernstom Lubitschem kojem se beskrajno divio i smatrao ga svojim mentorom (legenda kaže da je u svom uredu u Paramountu Wilder iza sebe imao natpis na zidu „Šta bi Lubitsch uradio? “). Wilder je kasnije uvijek tvrdio da je jedini razlog zašto je poželio preuzeti režiju filmova za koje je pisao scenarij bio spriječiti druge režisere da ih unište.

Rediteljski debi ostvaruje filmom Major i djevojčica (1941), komedijom sa vrckasto-dvosmislenim dijalozima i situacijama koji će postati Wilderov zaštitni znak. Sljedeće godine snima ratnu dramu Pet grobova do Kaira, a onda stiže dragulj u kruni njegova ranog opusa – ultramračni noir Dvostruka odšteta (1944), film kojemu se legije filmskih stvaralaca i konzumenata ne prestaju diviti sve do današnjeg dana (Woody Allen ga je recimo proglasio najboljim ikada snimljenim američkim filmom!). Danas ga kritičari skoro unisono smatraju paradigmatskim film noirom koji je postavio standarde po kojima se ocjenjuju svi ostali.

Dvostruka odšteta (Double Indemnity) bila je nominovana za sedam Oscara ali ne osvaja nijednog. Wilder više sreće ima naredne godine kada mu Izgubljeni vikend (1945) priskrbljuje Oscara za režiju i scenarij. Jedan od najpoznatijih oskarovskih filmova klasičnog doba Hollywooda, kritičari su hvalili kao „beskompromisan prikaz razarajućih efekata alkoholizma“. Sljedeći veliki film iz njegova opusa zasigurno je Bulevar sumraka (1950), crnohumorni, gotski noir o zvijezdi nijemog filma koja se očajnički pokušava vratiti na scenu i u svoj svijet fantazija i ludila uvlači neuspjelog scenaristu. Američki filmski institut ga je na svojoj listi 100 najboljih američkih filmova nastaloj 1998. rangirao na 12. mjesto. Neko od tadašnjih kritičara efektno ga je opisao kao „film o onom najgorem u Hollywoodu napravljen od najboljih u Hollywoodu“.

Wilder neumorno snima klasik za klasikom (Stalag 17, Sabrina, Sedam godina vjernosti, Ljubav poslijepodne, Svjedok optužbe, Neki to vole vruće), sve do 1960. kada snima Apartman koji je u godini premijere pomeo Oscare uključujući i kipiće za režiju i scenarij. Narednih 20 godina okreće se otkačenim i prikriveno subverzivnim komedijama koje se i danas smatraju žanrovskim poslasticama  (Slatka Irma, Jedan, dva, tri, Poljubi me glupane, Avanti, Privatni život Sherloka Holmesa, Naslovna strana, Fedora). Posljednji film snima 1981, a do svoje smrti 2002. uglavnom strastveno sakuplja umjetnine, obožavan i slavljen kao živi klasik i jedna od posljednjih spona sa zlatnom erom Hollywooda (Bergman npr. nije propuštao priliku istaći da mu je Wilder najdraži američki reditelj).

I Wilder spada u skupinu reditelja čiji se opus ne može definisati jednom deskriptivnom odrednicom zato što se proteže na više žanrova i stilova. Jedina konstanta mogla bi biti  maestralna vještina  „vođenja“ naracije, inherentna čak i u njegovim najslabijim djelima i sveprisutan skeptični pogled na svijet (neki se ne bi libili upotrijebiti i riječ „cinizam“). Wilder je svoje filmove ponajprije pisao, a tek onda „slikao“; tehnikalije povezane s radom kamere rado je prepuštao u ruke snimatelja i nije bio sklon njihovoj mistifikaciji. Poznato je njegovo cinično uputstvo dato prilikom jednog snimanja:

Dajte mi nekoliko čudnih uglova, želim pokupiti strane nagrade.

Nasuprot tome, scenarij i likove razrađivao je do minucioznih detalja. Preferirao je jasnoću u motivima svojih likova, koji su gotovo uvijek sebični i isprazni. Čak i njegovi „najčišći“ heroji sa zavidnom količinom idealizma u sebi, nekoga lažu i spremni su napraviti kompromise ako ustreba. Niko nije bez skrivenih motiva, što Wilder ponekad ističe s humorom, nekada s prezirom, ali rijetko kada bez simpatije za likove, bar u nekoj osnovnoj formi. Pored istančanog nijansiranja likova, Wilder je bio i majstor scenarističke konstrukcije (tako je već pominjani Američki filmski institut proglasio Neki to vole vruće najzabavnijim ikada snimljenim filmom, ističući da sve kada bismo iz dramaturgije izbacili sav šaljivi dio, priča bi i dalje besprijekorno funkcionisala).

Wilderovi filmovi zapravo su veći od njega samoga. Neki to vole vruće ili Bulevar sumraka postali su referentni pojmovi moderne kulture, poznati čak i filmskim laicima koji se, i da im život ovisi od toga, ne bi mogli sjetiti imena reditelja. Michel Hazanavicius, primajući 2012. godine Oscara za film Umjetnik izgovara rečenicu koja kao da je iskočila iz neke screwball komedije:

Želim da zahvalim Billyu Wilderu i još jednom želim da zahvalim Billyu Wilderu.

Fernando Trueba 1994. primajući Oscara za najbolji strani film izgovara sljedeće:

Želio bih da vjerujem u Boga kako bih mu zahvalio. Ali... vjerujem samo u Billya Wildera. Hvala, g. Wilder.

Tako je malo ljudi koji su uspijevali zabaviti nekoliko generacija gledalaca, kao što je to slučaj s ovim izuzetnim i voljenim magom sedme umjetnosti kojemu još njegovi savremenici nisu bez razloga dali nadimak „Bečki vilenjak“ („Viennese Pixie“).

Mi koji nikada nećemo stajati na podijumu na kojemu se predaju Oscari možemo samo ovim putem iskazati svoje poštovanje i zahvalnost:

Hvala, g. Wilder.