Američki košmar Bertolta Brechta

Zoe Beloff Zoe Beloff

Filmofil objavljuje kritike filmova 11. izdanja Pravo Ljudski Film Festivala

Piše: Harun Dinarević

Kratki dokumentarni film Primjerna porodica u primjernom domu američke režiserke, slikarke i konceptualne umjetnice Zoe Beloff, bavi se temom koja predstavlja i centralnu temu festivala Pravo Ljudski. Riječ je o temi doma koja se tretira kroz vizuru Brechtovog nikad ufilmljenog scenarija Primjerna porodica, koji je napisao za vrijeme boravka u SAD-u, kamo je pobjegao pred nacističkom najezdom koja ga je prvo nagnala na odiseju po nordijskim zemljama.

Preteča realitya

Film počinje zvučnim zapisom saslušanja koje je 1947. godine upriličio Komitet za neameričke aktivnosti u SAD-u, a denuncirani Bertolt Brecht bio je glavni svjedok kojeg je Komitet ispitivao o njegovim “revolucionarnim” djelima, kako ih je tužilac označio. Međutim, slavni pisac nije bio jedini optuženi u ovo doba uzavrele antikomunističke paranoje. Grupa je brojala desetak pisaca uključenih u filmsku industriju, a samo je Brecht pristao da svjedoči, dok su se ostali pozvali na Peti amandman. Uskoro nakon saslušanja Brecht se vratio u Istočnu Njemačku. U nastavku autorica kroz kolaž slika, crteža, arhivskih snimaka i lutkarskih animacija prikazuje otuđeni Brechtov život u Americi, njegovu unutarnju pobunu protiv postvarenja i merkantilizacije cjelokupnog ljudskog duha koju je najbolje izrazio kroz pjesmu “U paklu”, a Brechtovo čitanje ove pjesme također je inkorporirano u film. Iako pisac zazire od društva u kojem se obreo, on je istovremeno duboko zainteresovan za njega, pomno proučava različite aspekte američke kulture, najviše ga interesuje radnička klasa. Dok čita Life Magazine, nailazi na članak o porodici Franka Engelsa, koja je izabrana kao najtipičnija porodica u Ohiu i kao takva je učestvovala na Nacionalnom sajmu, boravivši u Primjernom domu sedam dana, pri čemu je svakodnevno bila eksponirana pogledima posjetilaca. Brechtu je ova preteča reality showa zapela za oko, pa je napisao scenarij na osnovu nje, poslije je čak održao i audiciju.

Za razliku od pastoralne priče iz časopisa, Brechtova verzija završava pobunom porodice koja odbija da bude roba i na kraju uništi Primjerni dom čiji raspad slijedi i raspad porodice. U ovo djelo on je želio ugraditi elemente svog epskog teatra, gdje bi gledaoci recipirali dešavanja sa emotivnom distancom, oslanjajući se prije svega na razum, a ne na osjećanja. Iduća dva segmenta filma komponirani su kao kontrapunkti, kao primjeri koji predstavljaju dva suprotna ekonomska modela. Režiserka nam prije oba dijela postavlja pitanja u vidu tekstualnih natpisa. Prvi segment od ova dva počinje pitanjem “Socijalizam?”, nakon čega slijedi priča o sistemu ruralne elektrifikacije u SAD-u koji je započeo Rooseveltovim potpisivanjem programa 1935. godine. Ovim programom su predviđene ruralne zadruge sačinjene od lokalnih stanovnika, a uloga zadruga je bila efikasno provođenje sistema električne energije. Zadruge su imale svoje predstavnike izabrane glasanjem, što je modelu omogućavalo da bude transparentan i demokratičan.

Dom kao reklama

Nasuprot ovome, drugi segment koji počinje pitanjem “Ili kapitalizam?” prikazuje ekonomsku politiku izgradnje i prodaje kuća čijem krahu smo svjedočili 2008. godine kada je ekonomska kriza ostavila 6 miliona Amerikanaca bez doma. Stoga pitanja kojima režiserka počinje oba dijela i nisu prava pitanja, jer jasno suprotstavlja dva modela kao crno-bijeli odnos. Iz ovakve kompozicije stiče se dojam da film želi biti politički didaktičan, da nas želi podučiti. Kroz cijeli film autorica ubacuje arhivske snimke, kada iznosi priču o Brechtu, ona ubacuje snimke sa evropskog fronta iz Drugog svjetskog rata, pa tako kroz postupak jukstapozicioniranja želi pokazati kako udaljeni događaji itekako utiču na tok njegova života. Gledaocu će se poslije gledanja filma nametnuti jedno očigledno pitanje: kako korespondira priča o Brechtu sa ostatkom filma? Prvo, Brecht je dugo bio prognan iz svog doma pa su mu kao izbjeglici zapažanja bila deautomatizirana, zbog čega je u punini mogao primijetiti odnos Amerikanaca prema toposu doma. Dom je za njih više imovina, kuća kao materijalna pojava, a ne prostor intime. Otuda i njegovo interesovanje za slučaj Primjernog doma iz časopisa kao ekstremnog primjera ove ideje. Porodica koja je bila smještena u domu zapravo je trebala reklamirati firme koje su izgradile kuću, a promocija boravka u Primjernom domu kao nagradi je zapravo bila samo marketinški trik. Uvođenjem Brechtovog scenarija kao osnovne potke filma, režiserka je željela sugerisati da je ovo djelo bilo anticipacija svega onoga što će se dešavati sa američkim domovima.

Prethodna
No Smoking in Sarajevo: Ni hepek im ne može pomoći
Sljedeća
Autopsy of Jane Doe: Poslastica za ljubitelje horora