Piše: Sead Vegara
Ovogodišnje izdanje Al Jazeera Balkans Documentary Film Festivala održalo se u skladu sa trenutačnom zdravstvenom situacijom u regiji, ali i cijelom svijetu. Zbog pandemije korona virusa nije bilo moguće održati treću po redu dokumentarnu filmsku smotru u fizičkom obliku, tj. projekcije u kinima, već se sve premjestilo u virtuelni svijet i online platformu specijalno dizajniranu za 3. AJB DOC. „Svi prikazani filmovi objedinjeni su sloganom AJB DOC-a Voyage / Putovanje, koji je predstavljen vizuelno, ali i prožima ovogodišnje priče dokumentarnih filmova i našu stvarnost jer smo bili onemogućeni fizički putovati i ograničeni postavljenim granicama, a istovremeno udubljeni svako u svoje putovanje u potrazi za smislom i snagom“, navodi se u finalnoj pres-obavijesti 3. AJB DOC-a.
A da su nas selektori počastili izvanserijskim dokumentarnim uracima to je već postala rutina. Od 18 dokumentaraca u tri programa AJB Prikazuje, Takmičarski program i Last Minute Cinema našlo se zaista impresivnih uradaka zbog kojih ste trebali izdvojiti malo svog vremena i posvetiti ga gledanju ovih dokumentarnih priča koje, svaka na svoj način, pršti, što energijom i posvećenim trudom kreatora, to i njihovim porukama. Sve to moglo se zaključiti prema filmu otvaranja – Džemo, koji je i više nego oslikao (ne)obični život (ne)običnog čovjeka.
Mladi autorski tim iza dokumentarca, Lejla Kajić i Davorin Sekulić, novinari portala Klix, isprva su htjeli da urade još jednu od onih inspirativnih priča u standardnom novinarskom obliku, u obliku reportaže, ali kada je došlo vrijeme da se upoznaju sa protagonistom priče shvatili su da u svojim rukama imaju itekako vrijednu osnovu za ono što će u narednih nekoliko mjeseci razvijati i prerasti u veoma topao, dirljiv i životan dokumentarac. Kada je autorska ekipa iza dokumentarca saznala za priču o Džeminom pohodu na Jahorinu i trčanje Jahorinskog traila, opisanu i ispričanu u vidu anegdote, i više nego da su bili zainteresovani da snime cijelu priču. A taj dio u kojem Džemo, obučen u jednostavni džemper i u poluistrošenim teniskama, sa Ilidže trčeći ide prema Palama i startu na Jahorini, dotrčavši na sami početak trke, tek toliko da popije sok i okači startni broj, i još na kraju da gotovo ne pauzirajući istrči cijelu trku pobijedivši, nadasve je inspirativan i nevjerovatan.
Uslijedio je nakon toga sljedeći dan i film u Takmičarskoj selekciji pod nazivom Dijete ljubavi, koji vas odmah na početku hvata za gušu i uvlači u priču o troje ljudi koji su morali pobjeći iz svoje zemlje kako bi nastavili koliko-toliko normalan život. Zemlja iz koje su pobjegli je Iran, a zemlja u koju su došli je susjedna Turska. Sahand i Leila su u Iranu bili u (lošim) brakovima sa različitim partnerima, te su imali vanbračnu vezu koja je proizvela dječaka imenom Mani. Zbog načina na koji u Iranu gledaju na preljub, čovjek bi bio obješen, a žena kamenovana, Sahand i Leila sa malim Manijem bježe u Tursku. Sva ta dešavanja i događaje prati ekipa danskih dokumentarista na čelu sa rediteljicom Evom Mulvad, a traumatična priča o maloj porodici se odvija svojim tokom samo da bi nas dovela do neobećavajućeg i nerazrješenog kraja.
Tog istog, drugog dana Festivala, 12. septembra prikazan je i film Razlog zbog kojeg skačem, koji se bavi tematikom autizma iz perspektive upravo autističnih osoba, tj. pričama nekoliko porodica sa autističnom djecom. Te priče su ispričane kroz prizmu knjige koju je napisao 13-godišnji autistični Japanac u kojoj pokušava da približi svoj i život drugih autističnih osoba. Raznolikosti programa ovogodišnjeg Festivala doprinio je i naslov Vaha: Portret jedne legende reditelja Igora Latinovića o legendarnom fudbaleru mostarskog Veleža, kasnije i fudbalskom treneru svjetskog glasa Vahidu Halilhodžiću.
Naslov Galeb Ivana Živkovića Žike ponudio je nadasve interesantnu priču o istoimenom brodu pokojnog predsjednika bivše SFRJ, koji je preplovio preko 150 hiljada kilometara na pučinama dva okeana, te pristao u 29 luka duž obala tri kontinenta. „Pored statusnog simbola, uloga Galeba je bila da predstavlja malen komadić Jugoslavije koji slobodno plovi svjetskim morem usred doba zaoštrenih odnosa tadašnje dvije velesile svijeta, na kursu od luke jedne članice Pokreta nesvrstanih do druge luke i druge članice.“
U nedjelju, 13. septembra prikazan je, kasnije će se ispostaviti, pobjednički film Ne u moje ime, američki unos u Takmičarski program 3. AJB DOC Film Festivala autorice Molly Stuart, koji prati mladu Izraelku koja je dobila poziv za služenje vojnog roka i sprema se odbiti isti radi prigovora savjesti. Ako je suditi prema tradiciji, što se pokazalo kroz prethodna dva izdanja AJB DOC-a, i ovaj pobjednički film će se naći u utrci za najprestižiju nagradu u svijetu filma, popularnom zlatnom ćelavcu – Oscaru. I što je vrlo vjerovatno, zbog toga što je američka produkcija, na koncu će ga dopasti nagrada.
Među domaćim filmskim autorima tu su se još našli i Dino Mustafić (Transforming Tomorrow – Nagrada programskog žirija), Nerminka Emrić (Komšije – najbolji film AJB Prikazuje), te Lejla Zvizdić (Dream team babe) i Aleksandar Reljić (Proces Sandžak).
U svakom slučaju, ono po čemu ćemo pamtiti ovogodišnje izdanje AJB DOC-a, ponovno jeste odličan izbor prikazanih filmova, te prilagodba zdravstvenoj situaciju i mogućnošću gledanja filmova u toplini doma svog. Ono što ćemo poželjeti na kraju jeste da se sljedeće godine vratimo standardnoj praksi odlaska u kino dvorane i sjedenja u mraku i tišini hrama sedme umjetnosti.
