Piše: Nino Romić
Bez okolišanja ili umanjivanja Jedan dan možemo opisati kao film o tihom užasu svakodnevnice 21. vijeka, ali i o pronalaženju snage da se istom izađe u susret – danas, sutra i dan nakon toga. Radnja filma je, u osnovi, vertikalni zasijek u vidu jednog radnog dana glavne junakinje. Anna (Zsófia Szamosi) je profesorica italijanskog jezika, majka, supruga i sva četiri stuba svog domaćinstva. Ispod površine savršene jezgrovite porodice s troje djece, ona se sučeljava s odsutnim mužem upitne vjernosti, nekomunikativnošću starijeg sina, bolesnim mlađim sinom i odveć živahnom kćerkom.
Nevolje, kao i obično, počinju i prije počinka, a do jutra već ostavljaju posljedice. Nakon tihe svađe sa suprugom u vezi naravi njegove veze s drugom ženom, Annu čeka dan pun obaveza u kojem mora ispuniti dužnosti iza velikih naslova dodijeljenih od društva, odnosno majke i supruge, te onog profesionalnog. Kako nam film otkriva, dan jednostavno nema dovoljno sati da bi čovjek (ili žena, očito u ovom slučaju) mogao zadovoljiti sve obaveze i potrebe predočene pred sobom, te da nađe vremena da bude pojedinac koji jeste mimo njih.
Da bi film bio još okrutniji po publiku, dan u kojem pratimo Annu je jesenji. Jutro kasno stiže, podne je kratko, a večer i mrak se grabežljivo približavaju. Film koristi par trikova kako bismo ne samo pratili, već i cijenili prolazak vremena. Jedan od njih je digitalni sat u trpezariji, a drugi je kombinacija prirodnog i umjetnog svjetla. Naravno, rasvjeta je ključna za ovo, koliko i kvalitetna kompozicija kadra, a film srećom ne manjka ni u jednom, ni u drugom.
Film koji obrađuje usporedivo kompaktan vremenski period ne mora se nužno oslanjati o uobičajenu sponu uvod-zaplet-rasplet-završetak, no Jedan dan uspijeva donekle zadržati kontinuitet početne tačke priče – muževe moguće preljube – putem nekoliko dijaloških razmjena, raspoređenih po cijelom trajanju naslovnog dana, do završetka. Jedan dan na trenutke može biti i potresan, pošto cijeli dan gledamo kako Anna zadobiva razne vrste metaforičkih udaraca, kao što je, na primjer, svađa sa vlasnikom automobila koji se verbalno istrese na njoj, u prisustvu njenog sina; ili dugi sati u večer u kojima pozive suprugu odgovara njegova glasovna pošta.
Značajan broj gledatelja u Narodnom pozorištu je bez sumnje očekivao da ona uzvrati istom mjerom, ali lik Anne jednostavno nije sklon takvoj vrsti sučeljavanja. Daleko prisebnija od Kihota, ona shvaća da su figurativne vjetrenjače s kojima se bori postojnije od nje same. Ona im uzvraća na vlastiti način, ujutro sljedećeg dana. Rano ujutro, nakon noći bez sna ili odmora, ona šalje starijeg sina u školu i oprašta se od supruga koji ide na posao. Potom čini ono što svi poželimo učiniti svake srijede ili četvrtka. Taj jednostavni čin sarajevska publika je pozdravila tihim, ali postojanim aplauzom.
